Želimo u EU, ali i dobru suradnju s Rusijom

Nedugo nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja, Moldova, država od 3,4 milijuna stanovnika i sa značajnom ruskom i ukrajinskom manjinom, postala je poprište separatističkog sukoba. U proljeće 1992. stanovništvo Pridnjestrovlja, područja istočno od rijeke Dnjestar, započelo je uz pomoć Rusije oružani sukob koji je nakon nekoliko mjeseci završio primirjem, do danas politički nerazjašnjenim. Taj “zamrznuti konflikt” vlastima u Pridnjestrovlju omogućio je da razviju vlastite institucije i postanu de facto neovisna regija, no istovremeno i neodrživa bez ruske pomoći, a pregovori o “normalizaciji odnosa” od lani se vode po modelu “pet plus dva” i uključuju Moldovu, Pridnjestrovlje, Rusiju, Ukrajinu i OESS te EU i SAD.

Sama Moldova, čijih je 800.000 stanovnika zatražilo državljanstvo Rumunjske, zemlje s kojom je također povezana povijesno i lingvistički, 2001. godine postala je prva postsovjetska država koja je na vlast izabrala komunista, Vladimira Voronina. Voronin je na vlasti bio osam godina, a nakon izbora 2009., koji su komuniste ponovno trebali dovesti na vlast, uslijedili su građanski nemiri i politička nestabilnost, zbog čega zemlja tri i pol godine nije uspjela izabrati predsjednika. Za parlamentarne izbore 2010. formirana je Alijansa za europske integracije premijera Vlada Filata, a dvije godine kasnije za predsjednika je izabran neovisni kandidat Nicolae Timofti.

Nova vlada započela je reforme s ciljem pridruživanja Europskoj uniji, a njezini predstavnici nedavno su posjetili Hrvatsku. Jedan od njih je i Igor Corman, predsjednik parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku i europske integracije, koji nam je rekao da je Moldova iznimno zainteresirana za suradnju s Hrvatskom jer ona ima “svježe iskustvo procesa pristupanja”. Moldova, kaže Corman, želi nastupiti proaktivno i ambiciozno, ne samo čekati na potpisivanje Pristupnog ugovora s EU-om iduće godine, nego se i pripremiti za sljedeću fazu. Cilj joj je 2013. zaključiti sporazum o slobodnoj trgovini i provesti liberalizaciju viznog režima. Sa Zagrebom je potpisan i ugovor o partnerstvu, a Moldova hrvatsku pomoć očekuje na područjima kao što su razvoj strategije komunikacije s građanima, razvoj suradnje između parlamenta i vlade te dobivanje podrške cjelokupnog društva.

Bez konsenzusa oko EU-a

Član ste Demokratske stranke, članice vladajuće Alijanse za europske integracije. Je li pristupanje EU-u cilj svih parlamentarnih stranaka?

Iako smo itekako svjesni koliko je važno imati konsenzus po tom pitanju, mi ga, nažalost, nemamo. Od četiri stranke u parlamentu tri su u proeuropskoj Alijansi, no Komunistička stranka, koja je u opoziciji, ne podržava pristupanje. Komunisti, koji imaju 35 od ukupno 101 zastupnika, tijekom osam godina na vlasti podržavali su integraciju u EU, no predomislili su se kada su otišli u opoziciju i sada zagovaraju carinsku uniju s Ruskom Federacijom, Kazahstanom i Bjelorusijom. Naša se koalicija trudi postići konsenzus s komunistima, no problem je što se ta stranka priprema za naredne izbore i nastoji voditi geopolitičku kampanju, nametnuti dihotomiju između integracije u Europu i “Euroazijske unije”. Cilj im je dobiti glasove birača koji su protiv pristupanja EU-u, zbog čega ne očekujemo da u iduće dvije i pol godine promijene svoje stavove.

Koji su prioriteti vaše vlade u smislu pristupanja EU-u?

Kao što znate, pristupanje EU-u je 90 posto unutrašnji rad, što znači da moramo provesti sve potrebne reforme i usvojiti europske standarde. Primjerice, usvojili smo sve što je potrebno za liberalizaciju viznog režima i pristupanje Europskoj energetskoj zajednici, ali imamo dosta problema u implementaciji. Generalno, provodimo reforme i imamo dobar politički dijalog s Bruxellesom koji nas smatra regionalnim vođom i potencijalno uspješnom pričom. No problem je u tome što se naši građani na selu ne osjećaju kao regionalni vođe, ne osjećaju konkretne rezultate dosadašnjih integracija. Čini mi se da je u kratkoročnoj perspektivi liberalizacija viznog režima dosta važna kao nešto što bi građane moglo motivirati i pokazati im koje su dobrobiti tog procesa. Ekonomska kriza u Europi također negativno utječe na Moldovu, ove godine imat ćemo rast BDP-a od samo jedan ili dva posto, a to nije dovoljno za, primjerice, rast plaća.

Moldova je najsiromašnija europska zemlja. Prije tri godine imali ste pad BDP-a od šest posto, no iduće godine rast od sedam posto. Koji su razlozi za takve dramatične promjene?

Ekonomska kriza počela je u Europi 2008. i pogodila je i našu zemlju, jer 50 posto našeg izvoza, koji uključuje poljoprivredne proizvode, vino, tekstil i automobilske dijelove, ide na tržišta EU-a. Komunisti nisu o tome vodili računa, imali smo izbore godinu dana kasnije i jedini interes tadašnje vlade bio je da dobiju što više glasova, što je utjecalo na tako dramatičnu ekonomsku situaciju. Nakon toga na vlast je došla naša Alijansa i uspjeli smo stabilizirati ekonomiju, pa je iduća godina bila bolja. Optimizirali smo državni proračun, uklonili prepreke za rast realne ekonomije, dobili pomoć EU-a, a imamo i program s MMF-om. Nažalost, ove smo godine imali nove probleme, prije svega u poljoprivrednom sektoru gdje smo imali veliku sušu, a poljoprivreda je naš najvažniji ekonomski sektor.

Vojna prisutnost Rusije

Koliko pitanje Pridnjestrovlja koči razvoj ekonomije?

Pridnjestrovlje nije priznato kao neovisna država, ali nije ni pod kontrolom moldovskih vlasti. To je najveća prepreka našem razvoju i objašnjava zašto, primjerice, nismo na razini baltičkih država. Sada smo ponovno započeli razgovore kako bi se odnosi normalizirali. Politika naše vlade je da pokušamo privući stanovništvo Pridnjestrovlja, jer da bismo mogli imati ozbiljne razgovore o ponovnom ujedinjenju, Moldova bi morala pružiti bolje uvjete života i nadamo se da ćemo to postići procesom približavanja EU-u. Nije nam lako u pregovorima koje sada vodimo, jer u njima važnu ulogu igra Rusija, koja u Pridnjestrovlju još uvijek ima vojnike i oružje. To nije samo sukob Kišinjeva i Tiraspola, već je u pitanju geopolitički konflikt, pa je glavno pitanje kako dobiti Rusiju na svoju stranu.

Kada će Rusija ukloniti svoje vojnike i oružje?

Nakon završetka oružanog sukoba 1992. potpisan je sporazum o dolasku 1.000 ruskih mirovnjaka, koji su još uvijek u Pridnjestrovlju. No Rusija tamo ima i 20.000 komada različitog oružja. Ona ima međunarodnu obavezu da ih povuče, ali inzistira da se prvo nađe političko rješenje za regiju. Naša je pozicija da bi tu vojnu operaciju trebalo transformirati u civilnu operaciju s međunarodnim mandatom, u kojoj bi Rusi mogli igrati važnu ulogu, ali bi prije toga morali prekinuti svoju vojnu prisutnost.

Nada li se vaša vlada ponovnom ujedinjenju Pridnjestrovlja s Moldovom?

To je područje dio moldovskog teritorija i naravno da nam je prioritet naći rješenje. Jasno nam je i da moramo naći kompromis, no pridnjestrovska strana, nažalost, još nije voljna razgovarati o zakonskom statusu regije u okviru moldovske države. Mi smo vrlo fleksibilni i spremni smo im dati veliku autonomiju, pri čemu nam nije važno kako bi se ona zvala, važan nam je sadržaj. No druga je strana zasad spremna razgovarati samo o “normalizaciji odnosa”, što podrazumijeva uklanjanje prepreka za putovanje građana, zatim uspostavu željezničkog prometa, prijevoz roba, telefonske komunikacije i slično.

Kakva je bila komunikacija Kišinjeva i Tiraspola dok su komunisti bili na vlasti?

Kada su komunisti došli na vlast 2001. godine, prvih šest mjeseci imali su dobre odnose s Tiraspolom, ali bez jasne ideje kako da riješe problem, a nakon toga više se o tome na formalnoj razini nije razgovaralo. Voronin je na početku mandata zagovarao ujedinjenje Moldove s Rusijom i Bjelorusijom, no 2003. Rusija je izašla s takozvanim Kozakovim planom za Pridnjestrovlje koji je sadržavao dva vrlo neobična uvjeta: da ruski vojnici ostanu tamo do 2020. i da se u moldovskom parlamentu stvori zaseban senat s pravom veta za pridnjestrovske predstavnike. Voronin nije mogao potpisati takav sporazum, uslijedilo je pogoršanje odnosa s Rusijom i komunisti su se okrenuli u drugom smjeru, podržavajući do 2009. europske integracije.

Odnosi s Rumunjskom

Moldova je po ustavu neutralna zemlja. Zašto je to važno?

Smatramo da je to preduvjet za ujedinjenje jer je neutralnost dobra osnova za diskusiju s ljudima u Tiraspolu, ali i s Rusijom. Ne mislimo da bismo to trebali mijenjati, jer u krajnjoj liniji, NATO nije zainteresiran da mu se Moldova pridruži, on je već u Rumunjskoj i Bugarskoj, dok su s druge strane Rusi jako osjetljivi i ne žele da Moldova uđe u NATO. Mislimo da je u takvim prilikama mudro ostati neutralan. No neutralnost za nas ne znači samo nepristupanje NATO-u, nego i odsustvo bilo kakvih stranih vojnika i oružja u zemlji, a to znači i ruskih.

U odnosima Moldove i Rumunjske bilo je uspona i padova, jedno vrijeme bili su iznimno loši iako je Rumunjska svojevrsna matica Moldove. Kakvi su oni danas?

Dok su bili na vlasti, komunistima je bilo važno da konstantno imaju vanjskog neprijatelja, pa je to bila Rumunjska. Oni i danas ljudima govore da Rumunjska za cilj ima ujedinjenje s Moldovom. Cilj je držanje moldovske populacije koja govori ruski na svojoj strani, što spada u dio njihove opće propagande okretanja prema euroazijskoj zajednici. Naša vlada ima s Rumunjskom dobre odnose, a jasno je da nema osnove za spekulacije o ujedinjenju, jer je naš cilj priključiti se EU-u. Pokret za ujedinjenje kod nas ima značajnu podršku, ali vjerujemo da će građani uvidjeti što je za njih bolje ako ih uvjerimo da Republika Moldova nije nekakav kratkoročni projekt i da ima budućnost. Što se tiče naših građana koji su zatražili rumunjsko državljanstvo, oni su to učinili iz pragmatičnih razloga, jer im rumunjski pasoš omogućava putovanje unutar EU-a bez vize.

Predsjednik vaše stranke i parlamenta Marian Lupu rekao je da forsiranje ideološkog izbora da Molodva mora surađivati ili za zapadnim ili s istočnim partnerima uništava njezino društvo. Možete li to komentirati?

To je naša geopolitička pozicija. Moldova je dio Europe i naša je odluka da se priključimo EU-u, no istovremeno želimo i dobru suradnju s Rusijom. To pitanje quo vadis, Moldova, na Istok ili na Zapad, nije dobro za našu zemlju. Naši građani su zainteresirani za dobre odnose s Rusijom, a mnogi tamo i rade. Kada se provode ankete o tome podržavaju li građani pristupanje EU-u, oko 70 posto ljudi redovito odgovara pozitivno, a kada ih se pita tko je naš strateški partner, podjednako toliko ljudi odgovara da je to Rusija. To nije paradoks, već uobičajeni osjećaj građana i stalo nam je da Rusija to prihvati.