Ale, bauci i nadrealisti

Nedavno obilježavanje Svjetskog dana animacije proteklo je u znaku vrlo kvalitetne retrospektive srpske animacije od 1948. do 2008., za što su zaslužni organizatori – ogranak Međunarodne asocijacije animiranog filma (ASIFA) za Hrvatsku i Hrvatski filmski savez u suradnji s ASIFA-om Srbije i njezinim predsjednikom Božidarom Zečevićem, historičarem filma, redateljem, kritičarem, predavačem… Sa Zečevićem, istaknutom ličnošću u svijetu  animiranog filma, razgovaramo o tome tko je zaslužan za razvoj i kvalitetu srpske animacije.

– To su, svakako, nadrealisti iz prvoga beogradskog kruga, koji su se, kao i nadrealisti u drugim delovima Evrope, priključili antifašističkim pokretima, odnosno u slučaju beogradskih, postali rukovodioci u novom sistemu. Za razvoj srpske animacije vrlo je zaslužan Aleksandar Vučo, koji nije bio ministar inostranih poslova ili ambasador u Parizu kao njegovi kolege, ali koji je kao rukovodilac kinematografije u tom domenu bio neprikosnoveni arbitar, iznad koga su stajali još samo Đilas i Tito – kaže Zečević.

Druga značajna ličnost je autor prvoga animiranog filma “Pionir i dvojka” Ljubiša Jocić koji je, za razliku od ostalih, sačuvao slobodu avangardiste i ostao vjeran principima nadrealizma, odnosno subverzivan prema svakoj vlasti, a svoje autentične avangardne pozicije držao se sve do smrti 1978.

– Kada se taj nagrađivani film pogleda danas, vidi se da ima jasne nadrealističke crte. “Dvojka” je imaginarna ličnost, dvojnik pionira koji ga ometa u učenju i radu, zapravo nadrealistička persona. Film ideološki nije najčišći i tu Vučo ima veliku zaslugu, jer je zažmurio nad ideološkim implikacijama filma – govori Zečević.

Naravno, film je naručila država, koja je u principu bila pragmatična u odnosu na nadrealiste, pa nitko nije raspravljao o njemu s političke strane.

– Toga nije bilo ni kasnije, jer bez obzira na to šta je prešao u druge vode, nadrealizam je ostao trajnom inspiracijom ne samo za srpsku animaciju nego i za kulturu uopšte – ističe Zečević.

Važnim ishodištem srpske animacije smatra i ukorijenjenost u mitskom folkloru.

– Čudovišta iz narodne podsvesti, troglave aždahe, karakondžule i lamnje, čopori dobrih i zlih demona, todorci, čume i drekavci, bauci i vukodlaci, lesnici, psoglavi i rusalke… ko bi se setio svih mitskih bića koja od pamtiveka nastanjuju srpski folklor i kreću se začuđujuće lako ovim vilajetom. Arsenal srpskih demonoloških verovanja bio je i jeste nepresušni izvor svake umetničke fantastike u našoj književnosti, teatru, slikarstvu, muzici i, naročito, filmu. Iz tog rudnika cara Radovana izašle su ale i bauci, razmnoživši se po animiranim filmovima Nikole Majdaka, Borislava Šajtinca, Dušana Petričića i Rastka Ćirića u stotinama začudnih, zastrašujućih i grotesknih obličja. Najmanje četiri generacije autora napajale su se iz ovih majdana i dale upečatljiv beleg umetnosti crtanog filma u Srbiji – naglašava Zečević.

Na konstataciju da je erotika nezaobilazni dio velikog broja animiranih filmova, Zečević kaže da određena doza erotike ide uz nadrealizam.

– Ona je vrlo česta i vrlo vitalna u srpskom filmu uopšte. Uostalom, Majdakovo “Vreme vampira” je kombinacija horora i erotike uz gomilu ironije, šta takođe ima neke veze sa nadrealistima – kaže Zečević.

Podsjeća i da se beogradska škola dosta dugo razvijala u sjenci zagrebačke škole.

– To je prirodno, jer je zagrebačka škola izletela kao meteor u svetsku orbitu animiranog filma. Ne slučajno, imala je svoj dignitet i originalnost, suprotstavljajući se Diznijevom svetu.  Beogradska škola, koja je pokušala nešto slično, tada sigurno nije imala tu snagu. Ali, s vremenom se razvijala, dobivala nagrade i priznanja te postoji kao autohtoni organizam.

Zapravo, gotovo nije bilo značajnijeg autora koji nije sarađivao sa Zagreb filmom, gde su i proizvedeni neki od filmova – kaže Zečević i dodaje da su, osim u Beogradu, jaki centri animacije bili u Novom Sadu, u kojem je Šajtinac napravio svoje prve filmove. Kasnije je centar animacije postao Čačak, koji ima i svoj festival i školu animacije, a potom i Niš.    Zečević naglašava kvalitetu srpske animacije i za sankcija devedesetih (možda upravo u inat njima!), pa osim Ćirića među tada aktivnim autorima ističe Veljka Bikića, u čijem su se studiju do njegove prerane smrti okupljali brojni animatori, zatim Ranka Radovanovića i Miroslava Jelića, koji je 1995. filmom “Sto godina jednog veka” obilježio obljetnicu izuma braće Lumijer.

– Trinaest godina kasnije, svestrani Rastko Ćirić je svojom “Fantazmagorijom” obeležio prvi vek animacije – dodaje Zečević.

Animacija se razvija, ja sam optimista

Ovogodišnji Dan animacije posvećen srpskom filmu shvatili smo kao veliku počast, pa smo pripremili dvosatni program, čega ranije nije bilo. Zapravo, da nije Zagreba, mi bismo dugo odlagali taj posao. Autori nemaju svoje kopije, računajući da ih neko čuva, nadležne ustanove ne znaju gde su trake sa filmovima, a filmovi su oštećeni. Mi smo ih  nakon dugog traganja ipak prikazali, smatrajući da je bolje da se publika upozna s njima, s obzirom na to da je reč o značajnim delima, preseku šezdeset i nešto godina srpske animacije, od 1948. naovamo. Film se, naravno, razvije i dalje. Stariji autori nastavljaju stvarati nove, javljaju se mlađi i kvalitetni autori i ja sam optimista kada je reč o budućnosti srpske animacije, zaključuje Zečević.