Centralizacija će pričekati

Iako je prošlotjedni samit čelnika Europske unije za cilj imao odrediti smjernice za ambicioznu reformu ekonomske i monetarne unije, dogovoreno je samo da će poslovanje dvjestotinjak najvećih europskih banaka od kraja iduće godine nadzirati Upravno vijeće Europske središnje banke (ESB). Što se tiče svih ostalih točaka, dogovoreno je tek da će se pregovori nastaviti za šest mjeseci.

Zagovornici veće centralizacije stoga su sa samita otišli skeptični oko skorašnjeg izlaska iz krize, a opći je zaključak da je relativnom neuspjehu samita doprinijelo odsustvo pritiska za hitnim djelovanjem, prije svega mišljenje da su krize u Italiji i Španjolskoj stavljene pod kontrolu, zbog čega su se i čelnici pomalo opustili u predblagdanskoj atmosferi.

Nacrt reforme s kojim je predsjednik Europske komisije (EK) Jose Manuel Barroso izašao samo tri tjedna prije samita sastojao se, naime, od 51 stranice prijedloga da se već početkom iduće godine započne s procesom centralizacije, koji će Bruxellesu dati ovlasti nad nacionalnim ekonomskim programima i da donese “embrijski” proračun eurozone.

No devetosatni pregovori rezultirali su pet stranica dugim nacrtom i obećanjem predsjednika Europskog vijeća Hermana Van Rompuyja da će do lipnja iduće godine donijeti raspored za uspostavu koordinacije fiskalne politike, a jedino konkretno čime su se europski čelnici mogli pohvaliti odluka je o nadzoru banaka.

Europska komisija još je u lipnju predložila da se ESB-u dadu ovlasti da nadzire europske banke, da upravlja likvidacijom i dobije mehanizme za pomaganje problematičnim bankama. Paralelno s tim, u rujnu je dogovoreno da će Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) raspolagati sa 500 milijardi eura, iz kojih će u perspektivi takve banke direktno dobivati pomoć, a ne kao dosad posredstvom vlada.

Za razliku od predstavnika Francuske, koji su htjeli da ESB ubuduće kontrolira svih 6.200 europskih banaka, Njemačka je u početku tražila da pod nadzorom bude samo 25 najvećih. Cilj Francuske, objašnjavaju analitičari, bio je što bolje zaštititi oko 700 milijardi eura investiranih u južnoeuropskim zemljama, dok je Njemačka nastojala osigurati neovisnost od ESB-ovog nadzora svojim regionalnim štedionicama koje su važne za financiranje poslovanja na lokalnom i regionalnom nivou.

Njemačka je, osim toga, htjela da regulatorna agencija bude odvojena od ESB-a, koji se bavi monetarnom politikom, kako ne bi dolazilo do sukoba interesa između te dvije funkcije, odnosno kako se tijelo primarno zaduženo za održavanje stabilnosti cijena ne bi moralo baviti likvidacijom ili sanacijom banaka.

No njemačka je francusku ideju doživjela i kao svojevrsno izdavanje “bjanko čeka” za buduće “bailoute” stranih banaka novcem njemačkih poreznih obveznika. Na koncu je nađen kompromis prema kojemu automatskom nadzoru ESB-a podliježu sve banke s aktivom većom od 30 milijardi eura, sve čija aktiva iznosi više od 20 posto godišnjeg BDP-a zemlje u kojoj posluju ili, pak, tri najveće u pojedinoj članici. Ovim se kriterijima došlo do brojke od oko 200 banaka, pri čemu će ESB imati ovlasti da intervenira i kod manjih banaka ukoliko ocijeni da je to nužno, a pod nadzor se mogu, ali ne moraju, uvrstiti i zemlje koje nisu članice eurozone. Velika Britanija, Švedska i Češka najavile su, pak, da se neće staviti pod kontrolu nove nadzorne agencije.

Nadzorni mehanizam trebao bi biti u potpunosti operativan do kraja iduće godine, no analitičari napominju da njime neće biti obuhvaćene manje i srednje velike banke, koje su u pravilu češće bile uzrokom posrnuća cijelog sektora u pojedinim zemljama.

Osim dogovora o nadzornom mehanizmu, da bi sustav bio u potpunosti funkcionalan potrebno je donijeti i okvir za likvidaciju banaka. Zbog bojazni da će, kao i u slučaju likvidacije banaka, posljedice snositi isključivo porezni obveznici, nije dogovoren ni zakonski okvir za osnivanje fonda za pomoć bankama, pa će direktna rekapitalizacija biti moguća tek nakon početka rada regulatorne agencije.

Odbačena je i ideja da članice zajednički financiraju garancije depozita štediša u zemljama eurozone i ona o izdavanju zajedničkih euroobveznica. Njemačka kancelarka Angela Merkel obznanila je da takozvani embrijski proračun eurozone, odnosno fond za poboljšanje konkurentnosti kojemu bi članice imale pristup samo uz pristanak na provođenje određenih reformi, “neće raspolagati troznamenkastim iznosima, već prije sa deset ili 20 milijardi eura”.

Što se tiče sustava odlučivanja u novoj regulatornoj agenciji, i tu su se lomila koplja, jer su Francuska i Njemačka priželjkivale da svaka zemlja ima utjecaja u skladu s njezinom veličinom i važnošću, dok su manje htjele da se odlučuje onako kako se to radi u ESB-u, gdje svaka zemlja ima jedan glas. Kao kompromisno rješenje predložena je kombinacija tih procedura.

Sudeći po komentarima nakon samita, njegovim rezultatima nitko nije zadovoljan. Oni koji su priželjkivali snažniju centralizaciju smatraju da će odgađanje mogućnosti rekapitalizacije banaka, u kontekstu produljene recesije koja se jugu Europe predviđa i u idućoj godini, eurozonu odvesti u još veće probleme, a stanovništvo tih zemalja podvrći još pogubnijoj štednji, siromaštvu i nezaposlenosti. Javnost u Njemačkoj i drugim financijski snažnim zemljama nezadovoljna je, pak, otvaranjem mogućnosti da njihovi porezni obveznici plaćaju za greške koje se dogode u drugim zemljama.