Čudo iz Čabra

Nulta točka

Prirediti samo nekoliko dana nakon dvodijelnog dokumentarca o Ivi Sanaderu još i studijsku debatu o liku i djelu dotičnog u aferi INA-MOL, e to se zove utvrđivanje gradiva! Drugostupanjsko televizijsko suđenje Sanaderu kao veleizdajniku priređeno je uz pomoć veličanstvene porote: u studiju smo, između ostalih gostiju, vidjeli poštenjačinu Milana Kovača, bivšeg šefa Hrvatskog fonda za privatizaciju iz njegovih najslavnijih dana, potom  bijelo lice Miomira Žužula, pa onda čestitog Željka Olujića… U prilogu se pojavio i Marijan Kostrenčić, divan čovjek, nabubrio od silnih vrlina. Ukratko, nedostajao je još samo dr. Ivić Pašalić pa da se ova viteška skupina upotpuni svojim glavnim kumirom, ali osjetio se njegov duh u studiju, itekako.

Ne treba ni sumnjati da nas je ovaj kolegij obradovao vrlo umnim, značajnim konsideracijama. Kovač se založio za to da se za svaku kunu ukradenu od države ulovljenom  krivcu opali po godina dana robije (to, i da ga se stavi na muke!). On smatra da su poviku na nezakonitu privatizaciju i pretvorbu aranžirali mračni neprijatelji hrvatske države (vjerojatno masoni, Židovi ili komunisti). Marijan Hanžeković obradovao nas je spoznajom da su svi ugovori potpisani pomoću kažnjivog djela ništavni (propustio je samo pojasniti što s milijardama eura kojima je MOL, uz osjetnu premiju, legalno platio dionice INA-e, a takvih će uskoro biti više od pola. Tko će taj novac vratiti Mađarima, jer oni nisu dionice stekli nelegalno?). Žužul nas je, pak, razveselio tvrdnjom da sa Sanaderom nije imao nikakvih dodirnih točaka – kratko su njih dvojica surađivali, to da, ali ništa intimnije, sačuvaj bože.

Voditelj Mislav Togonal zalagao se opsesivno-kompulzivno za propitivanje mogućnosti zapljene tuđinske imovine stečene ugovorom s vragom, Sanader dr. Ivom (čavezovske formule očito traže utočište na hrvatskoj desnoj sceni, ali socijalni nacionalizam na tržištu političkih ideja još uvijek nitko ne nudi). Srce svakog osjećajnog čovjeka moralo je, dakle, zaigrati od radosti što na okupu vidi sve te zaboravljene asove zbog kojih danas živimo tako lijepo, u tako čestitom društvu. Gospoda iz studija bila su noseći stupovi našeg vrlog novog svijeta. Još jedna takva emisija i netko će morati reći: Ivo, vrati se, sve ti je oprošteno!

Reklamira lud zbunjenog

Čovjeka, takozvanog humoristu koji svake večeri u naše domove upada s glupavom doskočicom “nema Rađe bez građe”, trebalo bi kažnjavati za uzbunjivanje javnosti ili kako se već zove taj prekršaj. Televizijske reklame predstavljaju inače – naročito u posljednje vrijeme – razornu simbiozu krupnog kapitala s kapitalnim budalama. Zašto naročito građevinari inkliniraju bedastoćama, neobjašnjivo je. Ranije je to bio ozbiljan svijet. Zlatan Zuhrić Zuhra, inače pristojan humorist, reklamira trgovačke centre Bauhaus sa sloganom “da bi bilo dobro” i gestama posvemašnje infantilnosti. Banke su još gore. Svake večeri u terminu poslije Dnevnika bivša manekenka Barbara Radulović nepodnošljivo iritantnim, strojnim glasom, koji pili ravno po mozgu, izvješćuje o ljepotama kredita, lizinga i pušinga. Krediti su lijepa pojavnost, uvjerava nas ljepotica, o da, hau jes nou. Karlovačka pivovara proizvela je reklamu koja je uspjela dosegnuti iritantnost ovna Gregora iz njegove predrevolucionarne faze (Gregor koji kaže: “Ćaća mi je govorio da je revolucija dobra i dobro mi je reka” bio je veliki korak naprijed u odnosu na “Revoluciju”, ali ta reklama, sjajna društvena satira izgovorena jezikom ličkih pastira s Kapele, nažalost više nije na programu.) HT-ova reklama za “Prejaku opciju” bila je, pak, urnebesno bedasta, a režiser očito nije sjedio na prvim semestrima studija, jer je djevojci kojoj na proslavu dolazi Neno Belan telefon čas u desnoj, čas u lijevoj ruci…

Ukratko, reklamira lud zbunjenog. Fine, decentne reklame kakve su one za VIP-ove tarife, sve su rjeđe. Sve se više osjećaju, kako je glasio naslov jednog filma, “barbarske invazije”.

RTL Danas

Slavko Linić krenuo u ljuti boj protiv socijalizma – to je zajednička točka njemu i njegovom antagonistu Radimiru Čačiću, obojica socijalizam smatraju fundamentalnim društvenim zlom – uvodeći američki tip tržišne regulacije, a Tomislav Karamarko u njima još uvijek vidi komuniste. Kad mu je glavni tajnik stranke Milijan Brkić ulovljen u teškoj prepisivačini milicijske diplome – prepisivačini milicijske diplome?! – Karamarko je, umjesto da mu se zahvali na suradnji, za sve optužio “drugove”.

Kad bi Nikica Gabrić skidao političko sljepilo, valjalo bi cijeli HDZ ili barem njegov uži vrh poslati do klinike Svjetlost, ali Gabrić to, nažalost, ne radi. Inače su naši hadezeovci posve dezorijentirani. Dok se nad Hrvatskom nadvija opasnost ekonomskog republikanizma (jedva podnošljivog u Americi, s duljom i jačom tradicijom pravne države od nas), HDZ upozorava na bauk socijalizma; dok sve hrvatske ugroze dolaze sa Zapada, Karamarko gleda na istočni front, dok se Hrvatska suočava sa šokom budućnosti – u formi najodvratnije distopije – on se još uvijek opsesivno bavi prošlošću. Bravo, maestro!

Dnevnik tri

U četiri i pol minute dugom prilogu Edi Škovrlj objavio je hrvatski ekskluziv: prilog i razgovor o tomu kako je Marijan Filipović, poduzetnik iz Čabra, svoju tvornicu darovao radnicima. U intervjuu s Filipovićem Škovrlj je njegovu gestu s pravom nazvao hvalevrijednom. “Mogli ste nekoliko desetaka milijuna kuna staviti u džep, a vi ste sve prepustili radnicima”, konstatirao je Škovrlj i dobio objašnjenje. “Bit će to primjer drugima”, rekao je Filipović, “puno bogatijima od mene.”

Bumo vidli. Čudesno je zašto takav primjer dosad nije dala država. Niti jedan režim, od Tuđmana do Milanovića, nije se sjetio ni na koji način eksperimentirati s radničkom participacijom, suvlasništvom ili vlasništvom. Hrvatski režimi, od Partije naovamo, ne žele dijeliti moć i odlučivanje ni s kim. Dijele se samo gubici i dugovi. Dakle, prvi i jedni hrvatski socijalistički potez do sada izveo je – kapitalist. Čini se da ćemo se za reprizu ovog čina načekati.