Haška obavijest o izgubljenim ratovima

Novi šamar Srbiji – tako je gotovo unisono u toj zemlji ocijenjena oslobađajuća presuda Haškog tribunala Ramušu Haradinaju, u trenutku kad se još nije smirila lavina negativnih reakcija na haško oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Rijetke analize i emotivni komentari nadležnih temelje se uglavnom na unaprijed postavljenim tezama da je Haški tribunal nepravedan, politički, antisrpski, te ponavljanju mantre da će se ubuduće s tim sudom surađivati samo onoliko koliko se mora. Što to znači u praksi, objašnjavao je ovih dana ministar pravosuđa Nikola Selaković: Srbija će surađivati sa sudom u svim slučajevima kad su u pitanju njeni državljani, pa će tako on uskoro otići u posjet pritvorenicima u Scheveningenu. Čak i Vojislavu Šešelju, koji je u svađi s odmetnicima od radikala koji su osnovali Srpsku naprednu stranku, čiji je član i ministar Selaković. No on, kako kaže, u Den Haag putuje kao ministar i predstavnik srpske administracije, pa ni sa Šešeljem ne bi trebalo biti problema.

Tužitelj za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević u jednom je intervjuu izjavio da se kao netko tko je godinama podržavao suradnju Srbije i Haškog tribunala danas osjeća kao čovjek koji poštuje svoju zemlju i njene zakone s jedne strane, a s druge se kao profesionalac osjeća loše jer pravda za srpske žrtve nije zadovoljena.

– Mislim da su nas ovim presudama zvanično obavijestili da smo izgubili ratove devedesetih, zaboravljajući patnje naših žrtava – kazao je Vukčević.

U moru glasova koji se javno čuju ipak se nazire neko smirenje. Premijer Srbije Ivica Dačić i vicepremijer i ministar obrane Aleksandar Vučić neprestano ponavljaju da se sa Evropom (pa i Haškim tribunalom) mora surađivati, jer je to jedina opcija za opstanak Srbije. Sasvim suprotno ponaša se predsjednik Tomislav Nikolić, koji svakih nekoliko dana šokira svojim intervjuima, u kojima se obračunava s regijom, Haškim sudom, međunarodnom zajednicom, a da se niti za trenutak ne podsjeti vlastite uloge u krvavim događanjima 1990-ih.

Na ulicama su ovih dana prosvjedovali tek rijetki: nekoliko desetaka radikala, koji su se okupili u dva-tri navrata u središtu Beograda, desničarske organizacije “Dveri” i “Naši” (oni su početkom ovoga tjedna zatražili zabranu “antisrpskih medija” financiranih od “prljavog novca albanske i hrvatske mafije”, a to su “Blic”, B92, “Danas”, “Vreme”, Peščanik, “Republika”, Radio Slobodna Evropa i Glas Amerike), kao i nekoliko stotina studenata koji su prosvjedovali u utorak, a njima se pridružio i sam ministar pravosuđa Selaković. Oni, pak, traže od Skupštine Srbije rezoluciju o “osudi haških presuda” i podržavaju ideju o raspravi o tom sudu u Ujedinjenim narodima.

Mnogi ovih dana konstatiraju da u Srbiji raste evroskepticizam, ne samo zbog oslobađajućih haških presuda, već i zbog zaoštravanja situacije s Kosovom, gdje se upravo uspostavljaju “prijelazi s integriranim upravljanjem”, koje Srbi sa sjevera Kosova vide kao definitivno “razdvajanje centralne Srbije i Kosova”. Kako to reče jedan od tamošnjih prvaka Marko Jakšić, nikad nije mogao ni pomisliti da će “četnički vojvoda Tomislav Nikolić” uspostavljati granicu Srbije i Kosova! Upravo je ta tema produžetak razloga za prosvjede na sjeveru Kosova i u Beogradu, gdje su desničari ovih dana u glavnom gradu uzvikivali čak “Tomo, ustašo!”

Dok je predsjednik Nikolić zbog oslobađajuće presude Haradinaju odbio ići na samit država regije u Budvi, dotle se premijer Ivica Dačić u trenutku pisanja ovoga teksta sprema na treći sastanak s premijerom Kosova Hašimom Tačijem u Bruxellesu.

– Kad ćemo već jednom utuviti u glavu da je nama nešto oteto, a da mi spašavamo što se spasiti može? Ni oteto nećemo priznati, ali moramo živjeti u realnosti – poručuje Dačić, objašnjavajući da će se u Bruxellesu truditi da spasi sve što se spasiti može, pa dodaje da je Srbija izgubila rat na Kosovu 1999. godine, u suprotnom ne bi bila u ovakvoj situaciji.

– Ja nikad neću potpisati niti prihvatiti da su Kosovo i Metohija nezavisna država, ali postoje neke stvari gdje nas nitko neće pitati. To je pravednost ili nepravednost međunarodnog puta – kaže premijer Srbije.

Međutim, ima i onih koji u svemu vide i neku pozitivnu crtu, pa tako Zoran Panović, glavni urednik beogradskog “Danasa”, kaže da je srpsko društvo danas “ubijeno u pojam, ali ta klinička slika znači i odsustvo motivacije da se izvrši mobilizacija na starim idejama”, pa čak niti heterogena desnica, ni uz pomoć Srpske pravoslavne crkve, ne može omasoviti izljeve nezadovoljstva po ulicama.

– Uz sve to breme prošlosti, ostaje i prosta činjenica da je današnja Srbija, što se tiče multietničnosti, ipak bogatije društvo negoli hrvatsko ili kosovsko – kaže Panović.

A breme prošlosti se očito počelo polako analizirati, čim su u tek nekoliko dana dvojica visokih dužnosnika, tužitelj i premijer, priznali da je Srbija izgubila ratove. I to je neki početak, pogotovo stoga što je premijer bio u vlasti u vrijeme tih ratova, da bi danas pregovarao o trajnom miru, makar i po diktatu iz Bruxellesa.