Mursi bi faraonske ovlasti

Niti 24 sata nakon što je primio salve međunarodnih pohvala zbog uspješnog posredovanja u sedmodnevnom ratu između Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze, egipatski predsjednik Mohamed Mursi donio je ustavni dekret kojim je sebi priskrbio “faraonske ovlasti”, kako je to rekao egipatski nobelovac i bivši šef Međunarodne agencije za atomsku energiju Mohamed el-Baradei.

Prošlog petka, dok su svjetski mediji zaključivali kako je Zapad u Mursiju dobio pouzdanog, pragmatičnog partnera koji će Egipat učiniti sidrom stabilnosti u nemirnoj regiji, Mursi je objavio dekret kojim instituciju predsjednika stavlja iznad svih drugih u zemlji, a sebi daje neograničene ovlasti da “poduzme bilo kakve mjere u cilju zaštite države i revolucije”.

U utorak je, doduše, nakon tri dana žestokih uličnih prosvjeda i prijetnji generalnim štrajkom sudova, protiv kojih je ovaj dekret najžešće uperen, Vrhovno sudačko vijeće objavilo da je Mursi ipak spreman na određeni kompromis, no opozicijski političari i brojni građani najavu su dočekali s posvemašnjom skepsom. Štoviše, prosvjednici na trgu Tahrir nisu se nakon ove najave razišli kućama, sluteći da novi islamistički režim i ostaci onoga staroga iz vremena bivšeg diktatora Hosnija Mubaraka spremaju kompromis koji će također ići na štetu građanima.

Mohamed Mursi, član stranke Slobode i pravde, političkog krila Muslimanskog bratstva (MB), na izborima u lipnju pobijedio je sa 52 posto glasova Ahmeda Šafika, sekularnog kandidata s nezgodnom bagažom visokih vojnih i civilnih funkcija u doba Mubaraka. Šest mjeseci ranije, umjereni islamisti MB-a i radikalni salafisti osvojili su 75 posto mjesta u parlamentu. Nekarizmatični Mursi, inženjer obrazovan u Americi, bio je tada drugi izbor MB-a i o njemu se malo znalo. No u kakvom će smjeru zemlja krenuti postalo je jasno čim je parlamentarna skupština počela raditi na novom ustavu, koji su stručnjaci ocijenili kao kombinaciju autoritarnog ustava iz 1971. godine i šerijatskog prava. Vrhovno sudačko vijeće, jedino preostalo državno tijelo koje islamisti još nisu “očistili” od Mubarakovih kadrova, tada je raspustilo parlament, proglasivši ga neustavnim na temelju proceduralnih pogrešaka.

Nakon raspuštanja parlamenta u lipnju njegove ovlasti preuzela je vojska, koja je zemljom vladala tijekom cijelog revolucionarnog razdoblja i koja je, kao institucija koja personificira Mubarakov režim, najveći neprijatelj Muslimanskog bratstva. No Mursi se s Vrhovnim vijećem oružanih snaga (VVOS) obračunao u kolovozu, iznenadivši javnost koja se od njega nije nadala takvim hrabrim potezima. U trgovini s vojskom Mursi je predstavnicima VVOS-a dozvolio zadržavanje ovlasti u sigurnosnim pitanjima, a vjerojatno i ekonomskog carstva koje su stekli u doba Mubaraka, a oni su se zauzvrat odrekli civilnih ovlasti, koje je Mursi potom prepisao na sebe.

Ljetos se, pak, iz proceduralnih razloga počelo vijećati i o skupštini koja radi na ustavu, a Vijeće je o njezinoj ustavnosti konačan sud trebalo donijeti krajem ovog mjeseca.

Istovremeno, mala opozicija u ustavnoj skupštini posljednjih se tjedana žalila na pritiske islamističke većine s ciljem šireg upliva šerijatskog prava u novi ustav, pa su liberali i predstavnici Kopta, koji zajedno čine 25 posto skupštine, sustavno bojkotirali njezin rad oduzimajući joj time legitimitet.

Upravo to su razlozi zbog kojih je Mursi donio dekret kojim se sve njegove odluke proglašavaju “konačnima i obvezujućima i ne može ih osporiti nijedno drugo tijelo” dok se ne donese novi ustav i proglasi novi parlament. Ovime je potvrdio ovlasti koje je ranije preuzeo od VVOS-a i uklonio svaku instancu koja bi njegove odluke mogla osporiti. Dekretom se islamistima nakrcanoj ustavnoj skupštini, koja bi krajem studenog vjerojatno bila raspuštena, daju još dva mjeseca da pripremi ustav, a smjenjuje se glavni državni odvjetnik i naređuju nove istrage o ubojstvima prosvjednika za vrijeme svrgavanja Mubarakovog režima.

U opozicijskoj javnosti posljednje dvije odluke nisu u potpunosti sporne, budući da je smijenjeni glavni državni odvjetnik Abdel Mažid Mahmud Mubarakov čovjek, te da ga je Mursi već pokušao smijeniti u listopadu, ograničivši dotad neograničeni mandat na šest godina, čemu se Mahmud usprotivio. No problem nastaje u dijelu odredbe kojim upravo predsjednik sebi priskrbljuje ovlast da imenuje novog državnog odvjetnika.

Što se, pak, tiče suđenja Mubarakovim ljudima, postoji konsenzus da su ona odrađena traljavo, iako su Mubarak i njegov ministar unutarnjih poslova osuđeni na doživotni zatvor jer nisu spriječili ubojstva prosvjednika. No zato su bivši predsjednik i njegovi sinovi oslobođeni optužbi za korupciju jer je nastupila zastara. Kako piše Mariz Tadros s Američkog sveučilišta u Kairu, upada u oči i da ova odredba ne predviđa progon članova VVOS-a, vojnog vijeća koje je upravljalo zemljom kada su prosvjednici ubijani, što također upućuje na postojanje dogovora s vojnim vrhom.

Proglašenje predsjedničkog dekreta izazvalo je žestoke reakcije opozicijske javnosti. Mohamed el-Baradei upozorio je da se ovakvim potezima društvo polarizira do stupnja da prijeti građanski rat, a liberalni član raspuštenog parlamenta i ugledni politolog Amr Hamzavi potez je nazvao “apsolutnom predsjedničkom tiranijom”. Stručnjak za ustavno pravo Jehija el-Gamal rekao je da ovolike ovlasti “nisu imali ni Mubarak, a ni Gamal Abdel Naser i Anvar el-Sadat nakon rušenja monarhije 1952.”, dok je glavni urednik lista “Al Tahrir”, glasila opozicije, Mursijev dekret nazvao “gušenjem revolucije kako bi se služilo interesima diktature Muslimanskog bratstva”.

U prosvjedima koji su zahvatili sve veće egipatske gradove ozlijeđene su stotine ljudi, zapaljeni su uredi Muslimanskog bratstva, a otpušteni državni odvjetnik Mahmud dekret je proglasio ništavnim. No tek je združena akcija sudačkog vijeća i prijetnja štrajkom Mursija privela za pregovarački stol.

Vijeće je predložilo kompromisno rješenje kojim bi se nove predsjedničke ovlasti ograničile na pitanja “državnog suvereniteta”, pa dio pravnih stručnjaka smatra da bi se to moglo tumačiti kao sužavanje ovlasti na pitanja poput proglašenja rata ili sazivanja prijevremenih izbora. Sudačko vijeće suce je pozvalo da se vrate na posao, što sugerira da su oni spremni prihvatiti ovakvo rješenje.

No poprilično je sigurno da zbog nedorečenosti prijedloga opozicija na njega neće pristati, a skupina odvjetnika i aktivista već je podignula tužbu. Istoga dana demonstracije su kulminirale okupljanjem desetaka tisuća građana koji su uzvikivali iste slogane kao i lani i tražili rušenje islamističkog režima, pa se na televiziji Al-Hayat ukazao Mursijev šef kabineta Refa al-Tahtavi rekavši da se “pozivi na građanski neposluh i štrajkove neće tolerirati, a vlada neće odustati od dekreta”.

Vlada je, međutim, pod velikim pritiskom da smiri stanje u zemlji jer joj loša ekonomska situacija prijeti da padne u još veću nemilost. Samo tjedan dana prije proglašenja dekreta, Mursijeva vlada, u kojoj sjede i brojni tehnokrati i koja ima liberalni reformski program, dogovorila je s Međunarodnim monetarnim fondom pozajmicu od 4,8 milijardi dolara. Zauzvrat je obećala srezati za trećinu subvencije koje daje građanima za struju i benzin, a koje zajedno s plaćama zaposlenih u javnoj upravi gutaju više od polovice državne potrošnje. Nekoliko godina prije izbijanja svjetske ekonomske krize, egipatska vlada, tada pod Mubarakom, započela je reforme s ciljem privlačenja stranih ulaganja koje su rezultirale značajnim rastom BDP-a, ali ne i poboljšanjem životnih uvjeta građana koje more siromaštvo i nezaposlenost, a energetske subvencije olakšavaju im preživljavanje.

Na početku “revolucije” Mubarakov je režim značajno povećao javnu potrošnju ne bi li amortizirao nezadovoljstvo, no zbog političke nestabilnosti urušili su se svi temeljni sektori gospodarstva, od turizma do proizvodnje i poljoprivrede, pa je vlada pribjegla trošenju stranih rezervi, čime se istopilo više od polovice “predrevolucionarnih”.

Suočena se rastom proračunskog deficita, javnog duga, nezaposlenosti i inflacije, nova vlada obratila se MMF-u, a premijer Hišam Kandil obećao je u idućoj godini smanjiti sadašnji proračunski deficit od deset posto za dva postotka, a ekonomski rast od 1,2 posto dovesti na četiri. No da bi to postigla morat će udariti po osjetljivoj kategoriji subvencija, što će sasvim sigurno produbiti nezadovoljstvo građana, a Mursi je već promijenio i zakon o radu. Lijeva opozicija protivi se i pozajmljivanju od MMF-a, kriveći međunarodne financijske institucije za nepravednu privatizaciju provedenu u vrijeme Mubaraka.

Zbog toga se kroz ekonomsku prizmu promatraju svi Mursijevi potezi posljednjih dana, pa i pokušaj uspostave što čvršće kontrole nad građanskim nemirima, kojih će zbog provođenja ekonomskih reformi neminovno biti sve više. Kroz tu se prizmu promatra i Mursijev vanjskopolitički manevar u blic-ratu Izraela i Hamasa, gdje je on retorički podržavao pravo Palestinaca na samoobranu, ali istovremeno i djelovao u smjeru zadovoljenja ciljeva Izraela i SAD-a. Osim MMF-ove pozajmice, uz koju dolaze strogi uvjeti, na kocki je, naime, i 1,3 milijarde dolara pomoći koliko je od američke vlade svake godine dobivao Mubarak, a dobivat će i Mursi ukoliko bude radio isto što i on.

Posrednik između Izraela i Hamasa

U sedmodnevnom ratu između Izraela i Hamasa ubijeno je 150 Palestinaca i pet Izraelaca, a prema neslužbenim navodima nekih stručnjaka, radilo se svojevrsnoj vježbi za izraelski napad na Iran. Iako je izraelska vojska potvrdila uspješnost proturaketnog štita Željezna kupola te uništila stotine hamasovih vojnih ciljeva i ispaljenih raketa, izraelski mediji pobjednikom su proglasili Hamas. On je demonstrirao da mu rakete mogu dosegnuti Jeruzalem i Tel Aviv, dezavuirao je umjereni Fatah koji upravlja Palestinskom samoupravom na Zapadnoj obali, a primirje sadrži obavezu djelomičnog uklanjanja izraelske blokade Gaze, zbog koje njezino stanovništvo gladuje. Mohamed Mursi nametnuo se kao glavni pregovarač i više puta razgovarao s američkim predsjednikom Barackom Obamom te njegove misli i one izraelskih dužnosnika prenosio predstavnicima Hamasa, s kojima oni ne pregovaraju. Analitičari su istaknuli da se prije “Arapskog proljeća” nije moglo dogoditi da Izrael i Hamas potpišu primirje uz posredovanje islamističke vlade, a vođa Hamasa Ismail Hanija također je naglasio da su se “Egipat i cijeli muslimanski svijet promijenili”. Izrael je u sklopu primirja zatražio od Egipta da blokira tunele koji su pod njegovom kontrolom i kojima su, pretpostavlja se, iz Irana u Gazu ušle tisuće raketa različitih dometa.