Ne želim brzati s dugometražnom formom

Po mišljenju mnogih, vaš zadnji film “Ja sam svoj život posložila” spada među bolja ovogodišnja kratkometražna ostvarenja. Iako se primarno radi o odnosu dviju sestara, pa i ženskoj solidarnosti, koliko je film i svojevrsni omaž filmskom setu?

Htjela sam postaviti radnju filma na mjesto pogodno za prikaz tinejdžerskog viđenja društvene ljestvice, čemu set domaće sapunice idealno odgovara. Takav se pogled, Silvijin i Daničin, u filmu suprotstavlja onom glavne junakinje, Silvijine starije sestre Željke, pri čemu sve tri djevojke dobivaju šansu predstaviti svoj sklop malih životnih mudrosti. One neprekidno iznose neke stavove, neko mišljenje o onome što se događa, i jako im je bitno da se to uoči i prizna, a da zapravo većina fraza koje izgovaraju zvuče kao preuzete iz tuđih usta. U tome je poanta s naslovom, potreba da sam sebi potvrdiš kako znaš što radiš. Filmski je set inače puno ozbiljnije okruženje, ali bilo mi je bitno staviti naglasak na svakodnevno čavrljanje, kojim ovdje likovi kreiraju vlastitu sliku o samima sebi. Te su mi scene među najdražima dosad, jer mi se jako sviđa raditi razrađenu mizanscenu s velikim brojem ljudi, zbog čega cijela stvar počinje djelovati nekontrolirano, kao da se odvija neovisno o filmu.

Jaki likovi

Nositeljice glavnih uloga u vaša četiri filma osvojile su glumačke nagrade na različitim festivalima, a od toga je čak tri nagrade dobila Marina Redžepović. Očito da puno polažete na rad s glumcima. Koliko te nagrade smatrate i rezultatom tog rada?

Jako mi je drago zbog svih nagrada za glumu i strašno sam ponosna na cure, jer to znači da je lik uspio zaživjeti na razini višoj od same radnje. Važno mi je pisati dijaloge kao nebitni svakodnevni govor, jer se takvim rečenicama likovi grade više kao konkretni karakteri nego kao funkcije unutar scene. Čini mi se da je zbog toga još zanimljivije proučavati kako određeni glumac postaje lik i moguće da je upravo to dodatni razlog zašto ljudi dobro reagiraju na glumce u mojim filmovima. Jako često unaprijed znam za koje glumce pišem scenarij i stvarno mi je važno da se njima to što pišem sviđa. Dosadašnji je rad s glumicama bio odličan baš zbog tog zajedničkog veselja oko stvaranja scene na temelju karaktera, a u tome su mi one, i Marina Redžepović, i Karla Brbić, i Iva Babić jako pomagale. Imala sam sreće da sam radila s odličnim ljudima. Ne pričam samo o ulogama, važno mi je čuti njihovo mišljenje i o cijeloj strukturi, o ideji uopće. Voljela bih takav rad zadržati i u budućnosti. Htjela bih raditi filmove s naglaskom na jakim likovima, za koje će netko naknadno u svom društvu reći: “E, ovo je bilo k’o kada je onaj u filmu…” A za to je potrebno da se o svemu stvarno detaljno promisli i da glumac zaista može biti siguran da zna što radi. Ipak, o tom području imam još itekako puno toga za naučiti, ne mislim da sam neki lumen, jako su mi važne i njihove kritike.

Smol tok u zbornici

Film “Pametnice” režirali ste u sklopu projekta “Sarajevo, grad filma”. Kakvo je iskustvo suradnje s međunarodnom ekipom, za razliku od snimanja u Hrvatskoj?

Nisam pretjerano osjetila razliku između međunarodne i domaće ekipe, više je to stvar koliko je profesionalna produkcija. Dakle, ekipa koja radi na većini domaćih profesionalnih filmova više-manje je ista kao i ona sarajevska. Doduše, produkcijski uvjeti su u Hrvatskoj i BiH-u donekle slični, nije to za uspoređivati s konceptom međunarodne ekipe tipa američko-marokansko-turske koprodukcije. Druga strana je to koliko nekoga poznaješ, koliko ste dosad radili zajedno, koliko kome vjeruješ, što je, naravno, uvijek lakše kod kuće, pogotovo ako stvoriš svoj tim ljudi od kojih se ne odvajaš. Meni i Hani Jušić, s kojom sam radila taj film, bilo je nešto lakše u Sarajevu od redatelja iz Grčke ili Makedonije, jer smo znale jezik, pa nam je bar bilo jasno što tko na setu misli o nama. A o radu s glumcima da i ne govorim. Ne znam zapravo kako bi bilo režirati film s dijalogom na jeziku koji ne razumiješ i kako onda znati što treba popraviti u sljedećoj repeticiji. Nama je to bilo prvo profesionalno snimanje, pa smo bile uplašene kao male curice. Ali nam je tako barem postalo jasno koliko nam je bitno da smo okružene ljudima do čijeg nam je mišljenja jako stalo.

Planirate li dugometražni film i o čemu bi on bio?

Počela sam raditi na jednom scenariju za dugometražni film, koji bi većinom bio smješten u jednoj osnovnoškolskoj zbornici. Glavni lik bi bila školska pedagoginja, svojevrsni pandan nekakvom izokrenutom detektivu. To su neke teme koje me jako zanimaju, milje kojem zapravo skroz pripadam, i sviđa mi se ideja gomile likova i njihovog neprekidnog smol toka. Ali teško mi je posvetiti se tome potpuno, uz svakodnevne poslove. Voljela bih na tome raditi dugo i predano, ne želim brzati s dugometražnom formom. To je jedna sasvim druga razina truda i izdržljivosti od svega što sam dosad radila. Ali nema mi druge.