Netko mora odgovarati

Vijest da će Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije otvoriti šest novih istraga za ratne zločine počinjene u “Oluji” hrvatska je javnost dočekala s podsmijehom. Nakon oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, opće je uvjerenje da je priča s hrvatskim ratnim zločinima gotova i da srpski tužitelj Vladimir Vukčević tom najavom samo smiruje tamošnju javnost, ogorčenu time koliko je malo kažnjenih za stotine ubijenih Srba, tisuće spaljenih kuća i višemjesečni teror nad onima koji su poslušali Tuđmanov poziv da ostanu u svojim domovima, da bi kasnije bili prepušteni na milost i nemilost psima rata.

Glasnogovornica Tužilaštva Jasna Šarčević Janković za “Novosti” je izjavila kako su u tijeku istražne radnje na brojnim lokacijama i da je još rano govoriti koga će se od vojnika i zapovjednika teretiti za zločine. Istrage se vode o ubojstvima civila u selu Kijanima, gdje je tijekom “Oluje” ubijeno 14 osoba. Istražuje se i jedan raniji događaj, od 22. siječnja 1993. godine, kada je na velebitskoj lokaciji Mali Alan zarobljen 21 pripadnik krajiške vojske, a većina je, navodno, pobijena nakon mučenja.

O posebno okrutnom zločinu počinjenom 8. kolovoza 1995. u Dvoru na Uni “Novosti” su već pisale: devetero hendikepiranih staraca, najtežih psihijatrijskih slučajeva i nepokretnih štićenika staračkog doma u Petrinji koje je liječio doktor Radovan Maljković, sklonilo se s 50-ak drugih pacijenata u dvorsku osnovnu školu, no medicinsko ih osoblje nije uspjelo smjestiti u autobus koji je protjerane vozio dalje, nego su ostavljeni i prepušteni jurišnicima HV-a. Iako za taj zločin hrvatska strana optužuju vojsku RSK-a u povlačenju, tužitelj Vukčević tvrdi da ima jasne dokaze, među njima i TV snimku, koji pokazuju da je zločin počinio HV. Tužitelji iz Srbije i Hrvatske zajedno su u siječnju boravili u Danskoj, gdje su saslušali nekoliko svjedoka tog događaja. Naime, vojnici danskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a bili su upoznati sa zločinom koji su, kako su i ranije govorili u svojim iskazima, počinili vojnici u uniformama bez oznaka, pa nisu sa sigurnošću mogli reći jesu li bili pripadnici HV-a ili vojske RSK-a.

Srpski istražitelji pokušavaju otkriti i na koji je način ubijeno 66 civila, navodno građana srpske nacionalnosti, čija su tijela pronađena na groblju u Petrinji. Tijekom “Oluje” granatirana je i pješadijskim naoružanjem gađana kolona srpskih izbjeglica koja se povlačila iz Vrginmosta preko Topuskoga, pri čemu je život izgubilo deset osoba.

Predistražne radnje vode se i za nekoliko ratnih zločina počinjenih tijekom i nakon “Oluje” u Lici: istražuje se smrt 13 osoba iz sela Vrepca i Mogorića u okolici Gospića, ubojstvo

dvoje civila u Donjem Lapcu, sedmero civila u selima Frkašiću i Debelom Brdu kraj Udbine… Civili su, njih 17, ubijeni i u okolici Vrhovina – u Zalužnici, Rudopolju, Turjanskom i Doljanima. Istražuje se i smrt dviju osoba ubijenih u Babinom Potoku kraj Plitvičkih jezera. Srpsko Tužilaštvo naglašava kako su zločini u nekoliko ličkih sela bili predmet optužnice protiv Gotovine i Markača, ali da “nijedno od lica koja su navedena kao ubijena ili nestala nije uključeno u tu optužnicu”, što govori i o kvaliteti optužnice koja se više bavila granatiranjem Knina nego što je pokušala dokazati odgovornost hrvatskih generala za stotine ubijenih koji su ostali iza jedinica pod njihovim zapovjedništvom.

Tužitelj Vukčević tvrdi da je tijekom predistražnih radnji saslušano dosta svjedoka, kao i da se istražuju i određeni zločini vezani uz akciju “Bljesak”; kazao je da se istrage pokreću tek sada jer se čekala pravomoćna haška presuda. Istrage se vode u suradnji s Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske, na temelju sporazuma o ustupanju dokaza. Vukčević suradnju s DORH-om ocjenjuje sjajnom i ističe kako je dosad “s hrvatskim pravosuđem razmijenjeno 97 predmeta”. Osim s kolegama iz Hrvatske, Vukčevićevi istražitelji surađuju i s brojnim udruženjima izbjeglica i nevladinim organizacijama, poput Veritasa.

Bez obzira na istrage srpskih tužitelja, pogotovo nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču, većini je građana jasno da najveći broj ubojstava počinjenih za i nakon “Oluje” nikada neće biti istražen. Jedini dokument o tim stradanjima je izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora čiji su aktivisti, s glavom u torbi, nakon “Oluje” obilazili napuštenu Krajinu i bilježili svjedočanstva koja danas, čini se, malo koga zanimaju. Neka od njih objavile su i “Novosti”.

Jovan Popović (rođen 1948) svjedočio je 7. kolovoza 1995. upadu vojnika HV-a u svoju kuću u Mokrom Polju, selu gdje je živio s roditeljima i bratom: “U jednom momentu probudili su me pucnjevi. Mislio sam da vojska ubija kokoši. Zatim sam čuo vrisak majke… kad sam čuo da pripadnik HV-a viče ‘Ubio sam još jednoga, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači’ (…) Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu (…) Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdahnula. Ocu je metak prošao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora.” Jovanov otac Obrad ostao je živ; ubijeni mu se brat zvao Mirko, a majka Stana. Njihovi ubojice, kao ni ubojice stotina njihovih sunarodnjaka, nikada nisu odgovarali za svoja nedjela.