Rat je sa fronta dislociran u legislativne i ekonomske procese

Radna grupa Četiri lica Omarske umjetnički je kolektiv iz Beograda koji se bavi strategijama produkcije memorijala. U ovom slučaju, riječ je o gradiću Omarska u Republici Srpskoj, koji je postao poznat devedesetih kao mjesto na kojem su zatvarani i ubijani Bošnjaci. Projekt prati četiri lica Omarske kroz tri epohe: u vrijeme socijalizma to je bio poznati rudnički kompleks, za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji on postaje logor, danas je opet rudnik u većinskom vlasništvu multinacionalne kompanije Arcelor Mittal koja, u suradnji s lokalnim vlastima, odbija obilježiti mjesto stradanja, a ujedno služi i kao lokacija za snimanje filmskih etno blockbustera.

Radnu grupu čine Milica Tomić, Mirjana Dragosavljević, Srđan Hercigonja, Vladimir Miladinović, Nenad Porobić, Marija Ratković, Dejan Vasić i Jovanka Vojinović. Svi su oni na određeni način sudjelovali u ovom intervjuu, pa otuda i kolektivni odgovori.

Spomenik logora u egzilu

Projekt Četiri lica Omarske započeli ste 2009, nakon teksta Pavla Levija “Kapo iz Omarske” u kojem se govori o jednom od najskupljih filmova Srđana Dragojevića “Sveti Georgije ubiva aždahu”, koji je sniman u Omarskoj. Je li vas to isprovociralo da krenete s projektom?

Upravo tako, projekat je odgovor na tekst Pavla Levija, teoretičara i istoričara filma, pisca knjige “Raspad Jugoslavije na filmu” i člana Grupe Spomenik. Tekst uvodi pitanje politike i etike vizuelnog, s obzirom na to da je film snimljen na lokaciji na kojoj je bio jedan od najozloglašenijih logora tokom rata u Bosni i Hercegovini; nakon vešte intervencije scenografa, neobeleženo mesto logora za nesrpsko stanovništvo postaje pejzaž Cerske bitke, legendarne herojske borbe srpske vojske u Prvom svetskom ratu. Pavle Levi sugeriše negledanje filma kao politički akt, koji će nam omogućiti da dobijemo uvid u to šta se nalazi iza filmske slike koja prekriva i briše istinu ovog mesta. Potaknuta političkom pozicijom teksta “Kapo iz Omarske”, Milica Tomić je u junu 2010. osmislila projekat i inicirala formiranje Radne grupe koja problematizuje faze i epohe rudnika Omarska. Logor je ovde momenat kojim otpočinje privatizacija i koji društvenu imovinu pretvara u državnu, koja se potom preprodaje privatnom kapitalu. Postavlja se pitanje da li je nužna uloga umetnosti da sakriva ovaj brutalni proces i da bude jedna od privatizacionih ideologija – na tom mestu počinje naš rad.

Na projektu radite gotovo tri godine: do kakvih ste materijala i iskustava došli? Jeste li naišli na otpore vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj?

Tokom rada na projektu stvorili smo obiman arhiv koji se sastoji od video i audiozapisa, intervjua, zvaničnih dokumenata koji nisu poznati i dostupni javnosti ili su ostali zaboravljeni. Na primer, u Prijedoru postoji Sindikat nelegalno otpuštenih radnika RZR-a Ljubija, među kojima su i preživeli logoraši, koji su izgubili radna mesta zbog svoje etničke pripadnosti. Razlog je politika zapošljavanja lokalnih vlasti Opštine Prijedor, koja prednost pri zapošljavanju daje veteranskoj populaciji Vojske Republike Srpske i stanovništvu srpske nacionalnosti. Arcelor Mittal, kojem je 2004. Republika Srpska prodala 51 odsto akcija rudnika Omarska, čime je postao većinski vlasnik nekada društvene svojine, nezvanično sprovodi tu politiku. Ovo je samo jedan od slučajeva kojima se bavimo. Šta se tiče otpora vlasti, iako kao umetnička grupa imamo drugačiji tretman, nailazimo na napade i otpore. Nakon pisanja deklaracije sa bivšim logorašima o nastavku antifašističke borbe, koja je 2011. pročitana u rudniku ispred “bele kuće” (mesta torture i ubistava, inače dela jezika topografije logora), na Dan logoraša BIH-a, lokalne vlasti su momentalno izdale zvanično saopštenje u kome su agresivno napale sve aktere u pisanju i distribuciji te deklaracije. Nakon toga, objavljena je zabrana ulaska u prostore bivšeg logora, osim dva sata na dan komemoracije. Zabrana je važila sve dok letos u Londonu, zajedno sa Centrom za istraživačku arhitekturu Univerziteta Goldsmiths, udruženjima logoraša Prijedor i Kozarac i Grupom Spomenik, nismo održali konferenciju za štampu pod nazivom “Spomenik u egzilu”. Konferencija se odnosila na gigantski toranj “Arcelor Mittal Orbit”, delo umetnika Anisha Kapoora, enormno skupu građevinu koju je kompanija podigla za londonske Olimpijade 2012. kao svoj doprinos humanizmu u olimpijskom duhu. Nakon konferencije na kojoj smo toranj proglasili spomenikom logora Omarska u egzilu, pristup rudniku je ponovno omogućen svima zainteresovanima. Kako to još uvek nije dovoljno, nameravamo ovih dana – na predlog Saše Gajina i u saradnji sa Centrom za unapređenje prava – da započnemo kreiranje model-zakona koji bi žrtvama, ali i istraživačima, naučnicima, umetnicima… omogućio neometan pristup svim relevantnim dokumentima i neobeleženim stratištima u regionu.

Ključna tačka privatizacije

Mislite li da bi se memorijalni centar ipak mogao jednoga dana izgraditi?

Inicijative za izgradnju memorijala uglavnom potiču iz udruženja žrtava logora. Njihova duga i intenzivna borba za izgradnju memorijalnog centra još uvek traje, a kada će se to desiti, zavisi samo od lokalnih struktura vlasti.

Kako bi, prema vašoj zamisli, izgledao memorijalni centar? Bi li se nekakvo obilježje tog tipa moglo napraviti u Beogradu?

Postavlja se pitanje koliko jedan memorijalni centar ili memorijal mogu doprineti da određena sećanja na stravične zločine i logor ostanu živa i utiču na društvo, menjajući odnose unutar lokalne zajednice. Mi smo zagovornici nematerijalne spomeničke prakse, i smatramo da ovakav način rada koji praktikujemo, a koji podrazumeva zauzimanje javne sfere i u Srbiji i u Republici Srpskoj, dakle unutar kulture počinioca, sa ovim pitanjima, kroz javne diskusije, deklaracije i produkciju znanja i sećanja već podrazumeva “gradnju” spomenika… Na taj naš stav veliki uticaj imaju Grupa Spomenik i Žene u crnom. Međutim, takođe smatramo da je neophodna jedna zvanična državna institucija/memorijalni centar, koja bi se bavila ovim pitanjima.

U negiranju zločina sudjeluje i krupni kapital, odnosno kompanija Arcelor Mittal, danas većinski vlasnik rudnika. Što mislite da je razlog da niste naišli na razumijevanje vlasnika koji dolaze iz inozemstva?

Jedan od aspekata Omarske kojim se bavimo jeste proces tranzicije iz jugoslovenskog socijalizma u korporativni kapitalizam. Smatramo da je logor bio ključna tačka privatizacije, odnosno pljačke društvenog vlasništva. Dapače, interes svake multinacionalne kompanije je ostvarivanje šta većeg profita uz šta manje rizika. Kompanija Arcelor Mittal, iako deklarativno podržava legitimne zahteve nesrpskog stanovništva, ne želi otvoreno da se konfrontira sa vlastima u Prijedoru, ne želi da ugrozi eksploataciju rude koja će, kako se procenjuje, trajati još 25 godina. Upravo u tome se i poklapaju interesi kompanije i lokalnih vlasti, šta predstavlja uobičajenu spregu globalnoga kapitala i lokalnih etnifikovanih struktura na vlasti. Jer, ni jednima ni drugima u ovom momentu ne odgovara da se pokrene tema memorijalizacije logora: prvima zato šta to može da dovede u pitanje profit koji ostvaruju, a drugima zato šta žele da zadrže hegemonijsku poziciju u tumačenju rata na tom području.

Segregacija i diskriminacija

Kaže se da je negiranje genocida zadnja faza etničkog čišćenja. Na koji se način i danas nastavlja segregacija?

Negiranjem etničkog čišćenja i zabranom da se izgradi memorijal vrši se demonstracija sile i moći stečenih u ratu, što nas dovodi do teze da rat nije završen, da je sa fronta dislociran u legislativne i ekonomske procese. Ovo jeste nastavak logora i etničkog čišćenja drugim, suptilnijim sredstvima. Najzad, ako nekome onemogućavate da javno obeležava stradanje svojih porodica ili prijatelja, to svakako predstavlja oblik segregacije i diskriminacije.

Mladi ste ljudi, uglavnom iz Beograda: tijekom rata u Bosni i Hercegovini bili ste još djeca. Što vas osobno motivira da se bavite ovakvom temom?

Pozicije i motivacija svakog člana Radne grupe Četiri lica Omarske su različite. Živimo i radimo u Beogradu, ali smo iz različitih delova Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pored redovnih članova, Radna grupa je otvorena platforma kojoj se povremeno pridružuju i bivši logoraši i logorašice, koji žive i rade u različitim delovima bivše Jugoslavije i šire. Takođe, dolazimo iz različitih oblasti društvenih nauka: umetnosti, istorije umetnosti, arhitekture, političkih nauka itd. Povezuje nas to šta smatramo da se potencijal bavljenja Omarskom u oblasti kulturno-umetničke produkcije temelji na emancipatorskom karakteru umetnosti, koja ima kapacitet prihvatanja skupa marginalizovanih iskustava i znanja, činjenica i podataka, čije priznanje i prihvatanje izlazi iz okvira nadležnosti države, međunarodnih i lokalnih sudova i nevladinog sektora koji se danas time bave. Događaje i istoriju rudnika Omarska vidimo kao paradigmu za razumevanje brutalnog procesa kroz koji su prošli manje-više svi jugoslovenski narodi, ali i kao posledicu globalnih procesa tranzicije. Kao jednu od najstrašnijih posledica rata, pored gubitka ljudskih života, vidimo etničku podeljenost koja je dominantan oblik života i vladanja, a koja isključuje društvenost. Insistiramo na stvaranju jednoga zajedničkog prostora, koji nije baziran na etničkim razlikama: smatramo da umetnost ima kapacitet da otvori prostor za društvenost uništenu ratom i privatizacijom.