Srušen je mit o herojima

Razgovor s redateljicom vođen je nakon prošlotjedne zagrebačke premijere “Lede” Miroslava Krleže koju je, po običaju, radila s dramaturginjom Jelenom Kovačić. Predstava je koprodukcija ZeKaeM-a, pozorišta Zetski dom i Festivala Kotor art, a igraju Nataša Dorčić, Ksenija Marinković, Srđan Grahovac, Mirko Vlahović i Dejan Ivanić. Krležin salon totalno je razoren na sceni uz kokain, alkohol, pištolje, silovanje, razbijeno stakl što je motivacija nasilja, a što govori tekst Krležine drame i gdje se motivi preklapaju, objašnjava Anica Tomić.

Krležinu “Ledu” radili ste očito bez “književnoromantičarskih asocijacija”, ali s asocijacijama na tranzicijske (građanske, političke) neuralgije na Balkanu. Zašto baš “Leda”, kad svaka druga Krležina drama ima možda i veći “tranzicijski” kapital?

U trilogiji je “Leda” najzavodljiviji komad. Zavodljivost kreće u nekoliko smjerova, na prvi pogled melodramatski peterokut, ljubavna igra koja se zrcali, premrežava; s druge strane dubinski skening dominantno-manipulativnog sistema koji se u naše vrijeme upisuje u prenaglašenoj tjelesnosti, seksualnosti, eksploataciji tijela. A sve to kako bi na prvoj, “medijskoj” razini, prekrio perverzni mehanizam duhom osiromašenog života. Građanske i političke neuralgije Balkana zavode nas rječitostima i dekorom kako bismo zaboravili na probleme balkanskog, neliječenog PTSP-a na prostoru gdje tek jedna pogrešna retorička fraza može otvoriti nakupljeno, neliječeno zlo.

Pijanstvo nove buržoazije

Tranzicija podrazumijeva nasilje, drogu, alkohol, moralnu bijedu. Nema (fizičkog) nasilja u Krležinom salonu, ali ga itekako ima na sceni ZeKaeM-a. Na kojim se motivima Krležina konvencija pretvorila u salon pijane (nove balkanske) buržoazije?

Krleža je vizionarski detektirao probleme koji će eskalirati u Europi početkom 20. stoljeća, između dva rata, a u fusnotama didaskalija kao da je predvidio i Europu 21. stoljeća. Ne znam živimo li taj trenutak između dva rata, ali smo u nekakvoj “tranziciji” koja će, kažu, jednima donijeti dobro, a drugima ne. Pijanstvo te suvremene, nove buržoazije metaforično je na više razina. Beskrupulozni egoizam nove buržoaske elite obilježio je i oblikovao balkansku stvarnost. Naravno, Jelena i ja u “Ledi” nismo namjeravale svu krivicu tog “tranzicijskog stanja” natovariti likovima, ali oni su, nažalost, obilježeni i opterećeni pripadnošću tom kvarnom miljeu. Istovremeno, izgubljeni su u vlastitoj nesreći. I zato se nasilje pretvorilo u glavni dijalog, gotovo je poprimilo diskurzivnu formu: postalo je žanrom. Nitko se ne čudi što smo svakodnevno okruženi nasiljem, a retorika naših prostora u posljednjih dvadeset godina posve je agresivna. Mit o herojima novog doba ionako je srušen, postoje samo veliki meštri sviju hulja.

Koprodukcijski okvir pomogao je pri odabiru glumaca. No kasting je znakovit, glumci su iz Crne Gore, glumice iz Hrvatske. Je li to znak “kompleksa patrijarhalnih naivnosti”, pa bismo njihovim prešućivanjem ostali “u tom pogledu savršeno nevini”? Što je efekt podgrijavanja klišeja o balkanskom mačo-muškarcu i balkanskoj bespomoćnoj ženi?

Znakovitost je ovdje stvar slučaja. Prijedlog i poziv došli su iz Crne Gore, na poziv Lidije Dedović, a Dubravka Vrgoč pozvala je Jelenu i mene. Nije li i to znakovit četiri žene o “balkanskim mitovima”. Jednostavno, zanimljivo nam se učinilo da spojimo muški dio crnogorskog kasta s hrvatskim glumicama, ali ne zbog “kompleksa patrijarhalnih naivnosti”, već zbog potrage za novom energijom na sceni. Tako “Leda” nije ni isključivo “muški”, ni “ženski” komad.

Rasap je nužan

Ali brakovi na kompromisnoj bazi, strah od posla cimerfrajle i strah od siromaštva: vaši ženski likovi su solidarni, ali determinirano bespomoćni. Muškarci su pijanice i silovatelji: muški likovi su determinirano bespomoćni. Gdje počinje feminizam, uz čin silovanja i ljepljivu traku na Melitinoj glavi?

Feminizam koji u komadu postoji nismo zanemarile, ali nismo se bavile ženama kao žrtvama. Od Melite i Klare stvorile smo žene koje su itekako svjesne vremena i prostora u kojem žive, ali i vlastitog položaja u društvu, koje tvrdi da nije patrijarhalno, a duboko jest. No mizoginijom se nismo htjele baviti. Bavile smo se trenucima u kojima čovjek donese krivu odluku i jedino što mu preostaje jesu posljedice te odluke. A tu više nije riječ o muškim ili ženskim odlukama.

Ideja društvenog ugovora, krležijanska stvar s krivim premisama, u vašem viđenju eksplodira na sceni, kao katarza, rasap u stilu Von Triera – koji u pravilu odgovornost promjene dodjeljuje ženskim likovima. Što je zaključak vaših teatarskih premisa s “Ledom”?

Rasap je nužan. Iako se često vidi kao negativnost, u mojem poimanju to je početak novog i boljeg, katarza i antikatarza, govor i šutnja. Svaka predstava postaje opipljiva i živa kad namjerno izmakne kontroli i kad se, kao u zadnjoj sceni “Lede”, jedna dogovorena društvena igra raspadne. Kad potisnute emocije eksplodiraju, kad animalnost preuzme igru. Na tom mjestu kazališni čin nadrasta stvarnost, ali je i u nju vraća: posve umorni i odustali od sebe, likovi gledaju direktno u svoje suigrače, publiku i prvi put ih nije strah pokazati da su tek ljudi, koji traže drugog kako bi lakše zaplakali. Tu počinje i kazališni čin i sam život. Na publici je, konačno, da odluči što je to što nosi sa sobom u vlastite “unajmljene sobe”, kako glasi i stih iz pjesme Trindersticksa, kojom zatvaramo predstavu.