Umjesto Švicarske imamo švicarce

Nedjeljom u dva

Zidovi, zidovi, ali gde su vrata, zovite mi, zovite, Srđu advokata… Tako su sedamdesetih i osamdesetih godina pjevušili politički zatvorenici po jugoslavenskim kazamatima, vidjevši u odvjetniku Srđi Popoviću jedinu nadu za slobodu.

Jedan od najumnijih ljudi današnje Srbije – čovjek beskonačne čestitosti, ljudske i političke – bio je vjerojatno najbolji Stankovićev gost u ovogodišnjem ciklusu emisija “Nedjeljom u dva”. Niti jedna stvar koju je izrekao – od komentara na haške presude Gotovini i Markaču do srpske fascinacije Novakom Đokovićem kao “anđelom osvete” – nije popularna i neće zaraditi masovni pljesak na otvorenoj sceni. To je samo dokaz da smo pali toliko nisko da možemo poljubiti guzicu zmije, kako se kaže u vesternima. Jer, sve što je Srđa Popović rekao bilo je prokleto točno. A da je emisija potrajala dva-tri sata, što ne bi bilo dosadno, čuli bismo i gore. Uz Latinku Perović, on je navjestitelj nove, nadolazeće srpske apokalipse – vidjeti sjajnu web-stranicu Peščanika – a razvoj događaja, kako se čini, u cijelosti mu daje za pravo.

Srđa Popović iznio je zanimljiva i vrlo plauzibilna tumačenja haških odluka: Haag, smatra Popović, ne želi da na države padne sjena presuda, pa su hrvatski optuženici oslobođeni u prvom redu zbog te pretpostavke, čime su amnestirani Tuđman i Hrvatska, dok je genocid u Srebrenici oglašen “općinskim”, čime je amnestirana Srbija. Bit će zanimljivo vidjeti kako će sud razriješiti optužnicu protiv Prlića, Praljka i ostalih (presuda se očekuje u prvom kvartalu iduće godine). Ako je Popovićeva logika ispravna, i oni će proći povoljnije no što su se nadali budući da je u bazi optužnice inkriminacija o udruženom zločinačkom pothvatu, takozvanom u-ze-peu.

Paravan

Robert Zuber dva je puta tokom emisije Željka Ivankovića, urednika časopisa “Banka”, oslovio s “gospodine Ivanjek” (prezime novinara kulture “Jutarnjeg lista”) i tako klasičnom frojdovskom omaškom uputio na rodno mjesto traume. Naime, on o kreditima u švicarskim francima zapravo ne želi znati ništa, on bi tu elementarnu financijsku nepogodnu najradije potisnuo u podsvijest i razgovarao s Ivanjekom o lijepoj književnosti, čekajući neki deus ex machina. Sugovornika o švicarcima, Ivankovića, baš zato nije iskoristio ni koliko je crno pod noktom: iz njega i Branimira Lokina uspio je iscijediti tek zaključak kako o kreditnim i monetarnim pitanjima nije pametno govoriti jezikom metafora. To je trebala biti polazišna pretpostavka a ne konačni zaključak emisije. A bio je.

Najveći doseg “Paravana” bilo je priznanje viceguvernera HNB-a Damir Odaka koji je na pitanje jesu li banke nepošteno postupile nudeći građanima kredite u švicarcima, priznao da su “banke dovele klijente u poziciju neprimjerenog rizika. “HNB nije zabranio kredite u švicarcima”, rekao je Odak.

Branimir Lokin i Željko Ivanković pokušavali su skrenuti diskusiju u okvire iz kojih bi se dali iscijediti neki upotrebljivi odgovori, ali uzalud. Što bi bila upotrebljiva pitanja? Može li Vlada, koristeći se porezom na kamatu – što je Slavko Linić obećavao u predizbornoj kampanji – smanjiti bar ludovanje banaka s kamatnom stopom, ako već ne može konvertirati glavnice u euro na dan izdavanja? Lokin je rekao kako bi to bilo narušavanje tržišta. Moguće, no ne intervenira li država u slobodu tržišta svaki put kada banke sanira novcem građana, od Amerike do naše zemlje? Je li, nadalje, zamislivo rješenje prema kojemu bi banke bile natjerane na konverziju glavnice kredita iz švicarca u euro? Ako ne, zašto? Kakve bi posljedice konverzija ostavila po bilance banaka? Mora li se to učiniti zakonom? Jesu li građani već vratili najveći dio glavnice? Država jamči štednju građana do iznosa od 400.000 kuna. Nije li i to argument zašto bi banke morale pokazati razumijevanje prema jednom državnom problemu? Naime, pitanje kredita u švicarcima nije samo emotivno, socijalno ili kolektivnotraumatsko, ono je i makroekonomsko. Ako 120.000 ljudi ima kredite u francima, pa im je anuitet porastao za 2.000 kuna, iz domaće potrošnje povlači se 2,88 milijardi kuna godišnje. Taj novac ide bankama, drugim riječima, on neće biti potrošen na frizere, pekare, građevinare ili neke druge proizvođače. To je dramatično smanjenje raspoloživog dohotka ekonomski najvitalnije skupine stanovništva – takozvane srednje klase – što će onda uz ekonomske dovesti i do socijalnih, psiholoških i demografskih problema. Zašto su – slijedi daljnje razumno pitanje – čelnici Kukuriku koalicije obećavali intervencije, a potom na sve to zaboravili? Zašto nije bilo nikoga iz Vlade da čujemo njihov stav? Stolica namijenjena ministru financija ostala je prazna…

Zuberov dokumentarni film, prikazan kao predložak za raspravu, bio je inače vrlo inventivan, s prosedeom rijetko originalnim za standarde hrvatske dokumentaristike, pa je utoliko veća šteta što je kasnija rasprava pala ispod njegove razine.

Studio 45

U sve boljoj emisiji Antonija Mandić dotakla se iste teme (i ona je, kao i Zuber, korisnik kredita s klauzulom u švicarcima), no s puno prizemnijim i samim tim puno upotrebljivijim pitanjima, pa smo zato čuli i upotrebljivije odgovore. Branka Lukačević Gregić, bivša djelatnica Hypo banke i savjetnica udruge Franak, objasnila je kako su banke dovele u zabludu građane korištenjem niza mehanizama (olakšani uvjeti izdavanja kredita u švicarcima, često bez jamaca, samo s policom osiguranja, uz barnumovsku propagandu, nasuprot stidljivim opomenama HNB-a kako je tečaj franka volatilan). Izračunala je kako je značajan dio zaduženih već vratio velik dio glavnice. Ukratko, u “Studiju 45” razgovaralo se sadržajno i da nije bilo jednog blesavog pitanja – voditeljicu je zanimalo što bi se dogodilo da ode na psihijatriju i izvadi uvjerenje kako u trenutku dizanja kredita nije bila ubrojiva (?!) – emisiji bi se mogla dati najviša ocjena, ali i pored tog gafa, bila je to dobra studijska rasprava na vrlo tešku temu.