Za hulje je svako doba zlatno
Nakon teških iskušenja s financijskom oskudicom izazvanom sveopćom krizom, Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda uspjelo se na samom kraju godine domoći svoje prve značajne premijere u ovoj sezoni. Bio je to Shakespeareov “Othello”, krupan klasični komad, veliki izazov za mladog redatelja Miloša Lolića i trenutak istine za kazališnu kuću, koja je tom jedinom velikom predstavom morala svima dokazati da i dalje čvrsto stoji na nogama, bez obzira na krizu. Tjednima prije premijere potmula nervoza vladala je u hodnicima renomiranog teatra koji zasigurno nije zaslužio da se zbog nedostatka novca u gradskoj blagajni ili nečijeg nemara bori za goli život.
Već u prvim minutama izvedbe moglo se osjetiti da je to jedan drugačiji “Othello”: nekako su ležerno glumci izgovarali rečenice, bez staromodnog patosa i arhaičnog govora u stihovima. Drama o tragičnoj ljubavi Othella i Desdemone, smrtonosnim spletkama koje kuje dijabolični savjetnik Jago i političkim prilikama u Veneciji, otežaloj od imperijalne moći, iznesena je u ovoj predstavi vrlo suvremeno i blisko današnjim problemima. Sažimajući izvedbu na dva sata i na bitne odnose, koristeći svakodnevni govor i minimalnu scenografiju, Lolić je tragediju o ljubavi i časti, koja vam slama srce, preokrenuo u priču o današnjem vremenu koje je, pjevušeći, potamanilo sve svoje ideale.
Za takvu su priču bili potrebni i glumci drugačijeg formata. JDP-ov “Othello” pokazao je da u ovom teatru, u sjeni dosadašnjih neupitnih zvijezda – Mikija Manojlovića, Mirjane Karanović, Voje Brajovića, Nebojše Glogovca i drugih – postoje još dvojica prvorazrednih glumaca, Nikola Đuričko i Vojin Ćetković. Nikola Đuričko kao Jago, čovjek koji će vam s bezazlenim osmijehom na licu s lakoćom zabiti nož u leđa, bio je ključ čitave drame: današnje vrijednosti, istine i dileme nisu napisane velikim slovima zato jer je baš sve moguće i tako lako izvedivo i zato što ništa više nema težinu i jasan smisao.
Gledajući takvog “Othella” i Đuričkovog Jaga, koji je prije ličio na kakvog zgodnog momka iz kafića ili cvrkutavog voditelja političke emisije uživo, shvaćate što je redatelj Lolić htio reći: šekspirijansko Zlo danas je izmijenilo svoje lice i smjestilo se u toj nepodnošljivoj lakoći postojanja, iz koje niču armije mladih bez ideala, gomile gladnih koji će tako lako ostali bez posla, prostačke pink-televizije, novokomponirane etničke mržnje, mali ratovi i velike zvjerke globalnog mešetarenja.
Vojin Ćetković kao Othello, koji je imao težak zadatak da u tako postavljenoj atmosferi “smrtonosne bljutavosti” brani čast, ljubav i stare ideale, pokazao se velikim glumcem jer, kao što Đuričko nije skliznuo u banalnost, tako ni on nije zakoračio u patos, velike geste i herojsku tragičnost. Vrlo promišljenom i odmjerenom igrom pokazao je da najviše što današnji čovjek može učiniti u etičkom smislu jest da bude žrtva, važna stoga što svi sporedni likovi pokazuju da im je više do zabave nego do časti i morala.
Mlada i zgodna Milena Živanović kao Desdemona dobro se uklopila u ovu civilizacijsku sliku; jer, koliko god iskreno voljela Othella, ona – u ovakvom rasporedu karata – uopće ne shvaća što se oko nje zbiva, pa mora ili umrijeti ili završiti kao mala sponzoruša u kakvom reality showu.
Novi “Othello” pokazao je još jednu vrijednost JDP-a: centralna pozornica, koja je dosad bila rezervirana samo za velike i ponekad neopravdano razvikane redatelje, postala je i mjesto istraživanja novih ideja. Čestitamo, Miloše Loliću!