Željezna ruka u svilenoj rukavici

I ružičasto je crno

Dvodijelni dokumentarac Anke Bilić Keserović uvjerljivo prikazuje Ivu Sanadera, ali još više od toga – prokazuje kuću u kojoj je nastao! Novinarka je na ovom vrlo dobrom filmu radila otprilike tri mjeseca, po prilici bez nekih specijalnih troškova, samo za plaću. U tom je razdoblju razgovarala s masom aktera: Jadrankom Kosor, Vladimirom Šeksom, Jerkom Rošinom, Lukom Bebićem, Stjepanom Mesićem, Doris Pack, Vesnom Škare Ožbolt… Kao rezultat dobila je ispovijesti političara koji su, prvi put otkako ih gledamo, nalikovali na koliko-toliko iskrene ljude. Saznali smo da je Jadranka Kosor danima hodala kao oduzeta nakon što joj je Ivo Sanader najavio povlačenje i predaju vladarskog žezla (čini se da je to specifično mentalno stanje kod nje potrajalo sve do pada s vlasti), potom da je Sanader prije povlačenja pisao govor za predsjedničku nominaciju, da je 1992. u Zagrebu stanovao u “Intercontinentalu” (nije, dakle, nakon povratka iz Austrije imao dosta novca da kupi stan, već je bio podstanar na račun države), a mogli smo čuti i da Luka Bebić ima svoje mišljenje o Sanaderovom povlačenju, samo ga neće reći jer nema dokaza.

Manjkavost filma je činjenica da se sugovornike nije pretjerano propitivalo o tomu kako su uspjeli ne vidjeti da se u Hrvatskoj razvija kleptokratski sustav bez presedana. Vladimir Šeks i sam je, prema jednom solidno dokumentiranom i vrlo uvjerljivom napisu u “Nacionalu”, sa Sanaderom najmanje jednom reketario vlasnika poznate osiguravajuće kuće, no sada se nekažnjeno prikazuje pukom žrtvom “željezne ruke u svilenoj rukavici”. Nevin u ludnici. Andrija Hebrang tvrdi, pak, da je premijera zapitkivao otkud mu toliko bogatstvo, a Sanader mu je odgovarao kako je 16 godina radio u Austriji, gdje se obogatio. Možeš misliti. Stari, dobri, istinoljubivi Andrija! Među svim tim sugovornicima jedino je Vesna Škare Ožbolt ulazila u žestoke fajtove sa Sanaderom, fatalno nastradavši u jednom od njih. Svi drugi čekali su da padne da bi počeli otkrivati monstruozne strane njegova karaktera.

Toliko o dokumentarcu, a sada o kući u kojoj je nastao. Film je snimljen i montiran u ekspresnom roku, a napravila ga je novinarka koja stalno radi u Informativnom programu. Nameće se tu rukovet logičnih pitanja. Zašto HTV nema takve dokumentarne serije tri-četiri puta godišnje? Na Prisavlju su deseci ljudi koji primaju visoke plaće, a godinama ništa ne rade (uglavnom, žrtve raznih rošada, živi mrtvaci na tržištu rada, politički penzioneri) i nitko ih ne pita ni za zdravlje ni za produktivnost. Zašto? Zašto nemamo nijednu aktualnu temu napravljenu na način “I ružičasto je crno”? Radi li se još štogod takvo? Moraju li sve naše dokumentarističke ambicije biti vezane uz kič ili boje (zadnje dvije dokumentarne serije HTV-a bavile su se tim temama)? Konačno, u tisku su objavljene tarife po kojima je HTV otkupio nekoliko dokumentarnih serija posljednjih godina. Bile su kudikamo lošije od ove, ali su naplaćene stotinama, pa i tisućama puta skuplje.

Ako film Anke Bilić Keserović bude zametak jedne nove prakse, i crno bi moglo postati ružičasto, ali zasad je puno pametnije biti skeptičan oko takve perspektive. Dosad u ovoj zemlji nije pogriješio onaj tko se kladio na najgoru opciju, pa zašto bi sada postojao izuzetak.

Dnevnik NOVE TV

Na izricanju presude Ivi Sanaderu sudac Ivan Turudić čudio se kao ptica glisti despotskom sustavu koji je Sanader uspostavio, što bi bilo predivno, ljekovito i katarzično kad ne bismo znali da isti taj sudac nikada ne bi sjedio na mjestu na kojem sjedi da ga tamo, upravo tim i takovim metodama, željeznom rukom u svilenoj rukavici, nije postavio baš Ivo Sanader, koji je, zbog protivljenja Turudićevom unapređenju, maknuo Vesnu Škare Ožbolt s mjesta ministrice pravosuđa.

Ivan Turudić medijski je dio presude – čitanje, nastup – odradio provincijalno. Kašljao je, zamuckivao, gubio se (u jednom je trenutku kao svjedoka naveo i Vladka Mačeka), sva strana imena i nazive izgovarao je jezivo, docirajući politički iznad svake mjere – što bi bilo neumjesno čak i kad izricatelj presude ne bi bio baš on.

Ivana Petrović odlično je, izvještavajući s izricanja presude, navečer u Dnevniku Nove TV kritizirala Turudića zbog nepotrebnih političkih ekskursa. Hrvatskoj je javnosti takva politička interpretacija presude dobro legla jer je Sanader postao Lucifer, ali kad jednog lijepog dana sud u Strasbourgu bude ocjenjivao pravičnost suđenja, atmosfera u kojoj je ono održano sigurno neće biti istaknuta kao uzor.

RTL Danas

Odjeven u crnu kožnu jaknu, u maniri okorjelog bajkera, ministar financija Slavko Linić tumači Ani Brdarić ozbiljan poraz u bici za novo oporezivanje hrvatskih građana. Naime, s ulaznih vrata zatvora Radimir Čačić mu je poručio no pasaran, a onda je i Zoran Milanović, iz Bruxellesa, rekao da se većim dijelom slaže s HNS-ovim kritikama. Prema Linićevom mišljenju, nije se dogodilo ništa osobito, to su manje nesuglasice, ako porez prođe, prođe, ako ne, ne. Linić, dakle, ne kani odstupiti ako njegov životni projekt – uvođenje poreza na nekretnine – krahira. Šteta je što u razgovoru s njim nismo doznali više detalja, ponajprije zašto Vlada ekspresno provodi samo mjere kojima će građane opaliti po džepu. Potom, kakvu bismo novu kvalitetu državne uprave dobili zato što ćemo plaćati novi, veći porez? Kakve promjene time podupiremo? Zašto se oporezuju samo nekretnine ako je koalicija najavila porez na imovinu? Zašto državni službenici i dalje mahnito kupuju njemačke limuzine, namijenjene bogatašima?

Najbitnije u toj priči jest, zapravo, to da bismo plaćanjem novog poreza dali Vladi vrijeme za daljnju odgodu reformi. U Hrvatskoj svakoga dana bez posla ostane oko 850 ljudi. Svi su iz tzv. realnog sektora. Državna uprava je, pak, od početka godine uposlila 5.000 novih službenika. O tim nam je stvarima trebao progovoriti Linić, ali ga na RTL-u to nisu pitali. Šteta, trebali su.