Astralni car što hodi po vodi
Van Morrison: Born To Sing: No Plan B (Exile/Dallas, 2012)
Van Morrison sahranio je većinu svojih generacijskih prvoboraca. To se za njega moglo reći i kada je snimio “Astral Weeks”, jedan od najfascinantnijih albuma pop-glazbe. Morrison je bio standard sam za sebe, a njegovu je glazbu teško komparirati i s jednako tako neprisutnim (u smislu top-lista) Nickom Drakeom ili Townesom Van Zandtom, s kojima ne dijeli poetiku nego svojevrsno odmetništvo. Nisu to likovi koji su se odmetnuli u šumu, nego oni koji su ostali nasred trga i ondje ispovijedali svoje krivovjerje. James Joyce, koji se izjašnjavao kao ateist, rekao je kako ne poznaje nikoga čija je vjera jaka kao njegova. Kod Vana The Mana radi se upravo o tome: o vjeri koja buši zidove. A svrdla ih najastralnijom mogućom energijom, strahovitom snagom koja je, opet, toliko lebdeća da hodi po vodi. Morrisonov otac bio je glazbeni kolekcionar, imao je gomilu žanrovski raznovrsnih ploča, od bluesa, soula i jazza do countryja i folka; to su sve elementi pomoću kojih je Morrison sagradio svoje astralno kraljevstvo.
“Born To Sing: No Plan B” njegov je 34. studijski album u karijeri i započinje s “Open the Door (To Your Heart)”, pjesmom prošaranom Hammond orguljama koje vas mogu asocirati na rovinjske noći dok se preko pjesme ne počne razmazivati njegov glas. A i dok štopana gitara (njegova ili Davea Kearyja) i truba Paula Morana ne odvedu stvar prema Avalonu. “Going Down to Monte Carlo” podsjeća na njegove radove iz sredine sedamdesetih, kada je Morrison bio kralj bez trona i kada je, kao npr. na “Hard Nose the Highway”, preko volje pjevao tuđe pjesme.
Morrison ima nevjerojatan dar da stvari odradi kao preko ramena a silovito, kao kada John Travolta u filmu “Get Shorty” Dannyja DeVita uči da gleda kao utjerivač dugova. Prvi DeVitov pokušaj izazvao je Travoltin komentar: “Što je, spava ti se?” Međutim, Van The Man iz prve hvata “ono nešto”, neku ubojitu ravnodušnost prema sudbini, i stvar zvuči baš kako treba, kao oksimoron. “Born to Sing” definira pjevačev stav prema pjevanju, za koje je rekao kako ga jednostavno ne može prerasti, kako je tek u glazbi na svom. Čak je dodao i da ga taj talent guši. Ovdje pak pjeva: When you came in / No original sin / You were a king because / You were born to sing.
“Mystic of the East” počinje kao “Far Away Eyes” Stonesa, a o istočnjačkoj bi mistici Van Morrison imao što za reći; album “No Guru, No Method, No Teacher” inspiriralo je učenje Jiddua Krishnamurtija – te je godine taj nekonvencionalni čovjek umro, a Morrison je izletio s albumom kojim je podsjetio raju da se ne da tek tako voditi na šišanje. “Retreat and View” kreće se u sličnom duhovno-neduhovnom raspoloženju i zvuči kao da je nadahnuta gospelom posvećenim odsutnom Bogu.
Općenito, sve što Van Morrison radi obilježeno je šupljinom, šunjatom, prazninom, koja je gradivni element njegove vrlo pomno iskonstruirane glazbe. Teško je ovakvom kalibru naći premca, njegovi glazbenici zvuče uigrano i moćno kao orkestar Wyntona Marsalisa, koji u svojim boljim momentima također svira kao da obnavlja davno urušenu soničnu katedralu.
“Born To Sing: No Plan B” sastavljen je od zvukova koji kao da se jedva dodiruju jedan s drugim, a opet ti nijednog trena ne padne na pamet dovoditi u pitanje kompaktnost zvučne cjeline što stiže do ušne školjke. Odmah nakon naginjanja k duhovnosti, slijedi “If in Money We Trust”, opijajuća, valjajuća, protežuća jazz balada, koja zvuči kao tigar na obali Gangesa – nešto što drijema i razvlači se po pijesku, ali bi te, kada za to dođe vrijeme, glatko moglo pojesti. Car.