Dva sata filmske praznine

Lijevo-liberalna kritika napadala je Kathryn Bigelow zbog navodne ideološke nekorektnosti njezina oskarovskog filma “Narednik James”, no bili su to hici u prazno. Taj snažni uradak bavio se naime duševnom prazninom i beznađem naslovnog protagonista koji je upravo takav, prazan i beznadan, pronašao idealno polje funkcioniranja u ratu. “Narednik James”, posve suprotno od političko korektnih prigovora, subverzivno je poručivao kako je rat stanje u kojem ne dominiraju plemeniti heroji, a bome obično nije ni stanje u kojem nevini bivaju korumpirani, nego je sjajno mjesto i vrijeme za one koji nikad nisu bili ni plemeniti ni nevini, niti bi to ikad mogli postati.

Ušavši velikim koracima u povijest kinematografije kao prva žena ovjenčana Oscarima za najbolji film i režiju, Kathryn Bigelow sa svojim je producentsko-scenarističkim suradnikom iz “Narednika Jamesa”, Markom Boalom, prionula ambicioznom projektu o desetljeću obavještajnog rada na terenu, čiji je cilj bio razbiti Al-Kaidu i kazniti Osamu bin Ladena. Dok je prethodni film bio nezavisna produkcija s neznanim nositeljima glavnih uloga, “Zero Dark Thirty” imao je podršku moćnih majora, a u glavnoj je ulozi Jessica Chastain koja je posljednjih godina izrasla u jednu od najuglednijih američkih glumica.

“Zero Dark Thirty” načelno je slično koncipiran kao razvikani Fincherov “Zodijak”. Dakle, stvar bi primarno trebala biti u samoj istražiteljskoj proceduri i ravnodušnom protoku vremena, ne u standardnijoj akciji ili oblikovanju likova. Već je Fincherov film, riskirajući s takvim pristupom, ispao suh i plošan, ali njegova je atmosfera u odnosu na “Zero Dark Thirty” imala neku dozu sočnosti. Izvedba sličnog modela kamerom Kathryn Bigelow posve je tanka i prazna, a snažna glavna glumica nepotrebno izgubljena u naraciji koja bi htjela imati epski zamah.

Mlada obavještajka prolazi put od “pripravnice” kojoj je neugodno pri mučenju pripadnika Al-Kaide, do prekaljene profesionalke opsjednute hvatanjem bin Ladena (kao što je Fincherov protagonist bio opsjednut hvatanjem serijskog ubojice), no na tom putu mijene lika su mehaničke, protagonistica cijelo vrijeme ostaje sasvim neinteresantnom osobom, a i sam protok vremena režiran je dramaturški nevješto.

Duga završna sekvenca u kojoj specijalci upadaju u bin Ladenovu kuću-tvrđavu jedini je pamtljiviji dio filma, ponajprije stoga što pokazuje kako je izrazito nadmoćna američka jedinica hladnokrvno pobila sve muškarce u kući i jednu ženu, pri čemu je posve jasno da se bin Ladena nije ni željelo uhvatiti živog. Specijalci su prikazani kao uljezi u de facto obiteljskom domu, koji ubijaju (muške) roditelje, a njihovu djecu daruju vojnim rasvjetnim tijelima, sve to bez ikakvog emotivnog učešća. Moglo bi se reći da u takvoj završnici ima i doza subverzije, no premalo je to nakon prethodeća joj dva sata filmske praznine, i osobito nakon otvaranja filma dramatičnim zvučnim snimkama stradalnika 11. rujna koje služe kao opravdanje scenama torture koje slijede, a te su zapravo mlaka kamilica spram onog što su zatočenici američkih mučilišta doista prolazili. U svemu tome osobito bode oči da Bigelow i Boal postavljaju 11. rujna kao početak “problema”, bez i najmanje naznake američkog imperijalizma kao jednog od bitnih dubinskih uzroka. U “Naredniku Jamesu” to nije bilo potrebno jer taj se film političkim uzrocima naprosto nije bavio; ovdje se, međutim, kao jedini relevantan događaj podmeće njujorška tragedija, što je prilično neukusno manipuliranje činjenicama. Uglavnom, Kathryn Bigelow jako je razočarala svojim novim filmom.