Hrvatska nije spremna za azilante

Goranka Lalić Novak nedavno je na zagrebačkom Pravnom fakultetu doktorirala na temu “Pravni i institucionalni aspekti azila”, autorica je knjige “Razvoj sustava azila u Hrvatskoj” i brojnih stručnih članaka na tu temu. U Hrvatskom pravnom centru bila je direktorica programa migracija i azila.

Kako biste ocijenili stanje vezano uz azilante i kakvi nas trendovi u odnosu na migracijsku politiku očekuju s ulaskom Hrvatske u EU?

U posljednjih 15 godina azil u Hrvatskoj zatražilo je nekoliko tisuća osoba. Do 2010. azil je tražilo između 150 i 250 osoba godišnje, a 2011. njih 807. Do polovice prosinca prošle godine imali smo čak 1.100 tražitelja azila. Do 2010. najviše je tražitelja azila bilo iz zemalja regije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovina, međutim otada se povećao broj tražitelja azila iz Afganistana, a lani, zbog Arapskog proljeća, bilježimo porast tražitelja azila iz Sirije. Takvi trendovi rađaju određene izazove, prije svega za Ministarstvo unutarnjih poslova koje je nadležno za provedbu sustava azila u praksi. Naime, jedan od izazova je potreba za prevoditeljima, koje MUP ipak uspijeva pronaći.

Sada smo zemlja tranzita

Koliko je zahtjeva za azil MUP odobrio u 2011, a koliko u prošloj godini?

Od 2006, kada je odobren prvi zahtjev, do danas ukupno je odobreno 50 azila i 30 supsidijarnih zaštita. Lani je odobren 21 azil i 12 supsidijarnih zaštita.

Za razliku od Slovačke ili Češke, kod nas se zaštita te vrste još daje na kapaljku?

Razlog je što Hrvatska za većinu tražitelja azila nije destinacijska zemlja: više od 50 posto tražitelja azila napusti prihvatilište i teritorij Hrvatske nezakonito, emigrirajući uglavnom u zemlje EU-a. Djelatnici MUP-a koji odlučuju o statusu azilanata sigurno nemaju neke opće stavove da Hrvatska ne bi trebala primati strance. Drugo je pitanje je li im sklon javni diskurs, odnosno želimo li mi strance ili ne.

Znači, Hrvatska azilantima nije zanimljiva zemlja?

Mi smo još uvijek zemlja tranzita, mnogi tražitelji azila nisu ni čuli za Hrvatsku. Osim što je geopolitički smještena na migracijskim rutama, na tzv. balkanskoj ruti, ona je mala zemlja, nepoznata i neprepoznata. Ključno je to da u Hrvatskoj ne postoje zajednice, poput somalske ili afganistanske, koje bi azilantima, novim članovima, mogle pomoći da se snađu. Osobe koje traže azil teško će se integrirati u društvo i zbog toga što ni hrvatski građani nemaju posla; tko ne govori hrvatski jezik i nema kvalifikacije, puno će se teže zaposliti, a ako se ne zaposli, ne može se integrirati.

Nedavno je vlast u Kutini upozorila da štićenici iz tamošnjeg prihvatilišta kradu po trgovinama i da su prijetnja za domaće stanovništvo. S druge strane, ondje azilanti navodno spavaju na podu jer je prihvatilište pretrpano. Je li naše društvo, prateći europske trendove, sve nesklonije prihvaćanju i zaštiti stranaca?

Kod nas u javnom i političkom diskursu pitanje azila nije važno, a u zapadnim se državama na pitanju imigranata dobivaju ili gube izbori; nije važno jer je riječ o razmjerno malom broju ljudi koji su dobili zaštitu u Hrvatskoj. Analizirala sam rasprave koje su se vodile u Saboru prilikom donošenja Zakona o azilu 2003. i kasnije, 2007. i 2010, kada se zakon mijenjao. Na početku je bilo više polarizacije među zastupnicima, a kasnije je ona bila puno manja. Pravo stanje moći ćemo vidjeti kada se broj tražitelja azila značajnije poveća.

U prihvatilištu u Kutini trenutačno je oko 250 osoba, u prostoru koji je predviđen za 88 osoba. Mora se shvatiti da se radi o ljudima koji mjesecima nemaju što raditi, a institucije nemaju kapaciteta da osmisle njihovo vrijeme. Negativna atmosfera može se spriječiti adekvatnim informiranjem javnosti: mora se znati da su to ljudi koji trebaju zaštitu i da ih Hrvatska, prema međunarodnim obavezama, mora zaštititi. Iskustva iz zemalja EU-a govore da jača negativni diskurs prema došljacima, a Hrvatska ga može na vrijeme spriječiti.

Čeka nas Dablinski sustav

Iz kojih se zemalja nakon pristupanja Hrvatske EU-u očekuje najviše imigranata?

U zemljama jugoistočne i srednje Europe – Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj – u prve dvije godine od pristupanja EU-u došlo je do porasta tražitelja azila i do 300 posto, da bi se potom taj broj smanjivao i stabilizirao. Hrvatska će kao članica EU-a biti zemlja destinacija, pa će sigurno biti više tražitelja azila. Do povećanja tog broja sigurno će dovesti i tzv. Dablinski sustav EU-a, ustanovljen sa svrhom da samo jedna država bude odgovorna za ispitivanja zahtjeva za azilom, kako bi se izbjegli recidivizam i višestruko postavljanje zahtjeva; to znači da tražitelj azil treba zatražiti u zemlji u koju je prvu ušao. S obzirom na to da će Hrvatska biti na kopnenoj, odnosno vanjskoj granici EU-a, svi tražitelji koji su, primjerice, zatražili azil u Austriji, a dokaže se da su prošli kroz Hrvatsku, bit će vraćeni i Hrvatska će morati odlučiti o njihovim zahtjevima. Zbog našega geografskog položaja i relativno duge granice, to će zasigurno dovesti do povećanja broja tražitelja azila. Afganistan, Somalija i Pakistan i dalje će generirati velik broj izbjeglica, vjerojatno i Sirija i afričke zemlje. S druge strane, broj od 1.100 tražitelja azila u 2012. za naše je kapacitete već sada golemo opterećenje; tijekom ove godine moguće je povećanje na dvije do tri tisuće tražitelja azila, i to će funkcionalnost našeg sustava dovesti u pitanje, posebice smještajne kapaciteta. Postojeći – Kutina i velik dio hotela “Porin” u Dugavama (za oko 300 osoba) – nisu dovoljni.

Sada je pravi trenutak, dok još nemamo veliki priljev azilanata, da izgradimo institucionalne i smještajne kapacitete; za to postoje i novčani fondovi EU-a. Hrvatska bi trebala donijeti integriranu migracijsku politiku i imati jasnu sliku kakvu politiku želi. U suprotnom će se dogoditi će se ljudi spavati po podu prihvatilišta, kao u Kutini ili će, kao u Srbiji, tražitelji azila biti prepušteni sami sebi, pa spavati na grobljima. Kada bi sutra došao neki izbjeglički val od 500 do 600 ljudi, mislim da Hrvatska ne bi bila spremna: ovdje se sve rješava ad hok, sustavnog rješavanja problema nema.