Lice solidarne Hrvatske

Dobitnica SNV-ove plakete “Diana Budisavljević” za poseban doprinos humanosti i pravednosti, Mirjana Galo, osnovala je 1994. Udrugu za zaštitu ljudskih i građanskih sloboda Homo Pula, a dvije godine kasnije bila je voditeljica savjetodavnih ureda Udruge u Vrhovinama, Korenici, Donjem Lapcu, Otočcu i Puli. Za svoj rad na zaštiti i promociji ljudskih prava i građanskih sloboda dobila je mnoga priznanja, a on je prepoznat i u UN-u. Posebno pomaže ženama i nacionalnim manjinama u ostvarenju njihovih prava. Među osnivačima je Igmanske inicijative i međunarodne mreže nevladinih organizacija u zemljama Jugoistočne Evrope.

Što nagrada “Diana Budisavljević” znači za vas i vaš daljnji rad?

Velika mi je čast dobiti priznanje koje nosi ime Diane Budisavljević, žene kojoj se divim i čiju hrabrost izuzetno cijenim. To priznanje je poticaj za nastavak mog rada i aktivnosti na polju ljudskih prava, povratka izbjeglica i izgradnje društva jednakih mogućnosti. Posebno stoga što se to dogodilo na svečanosti mira i ljubavi, odnosno u vrijeme pravoslavnog Božića.

Lika u augustu 1995.

Posebno je bio zapažen vaš humanitarni rad nakon “Oluje”. Kako biste u najkraćem opisali što ste proživljavali tih godina i sa čim ste se sve suočavali na terenu?

Nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” prva sam ušla na područje Like, 15. augusta 1995. godine i svjedočila neviđenoj pljački, paljenju kuća, kasnije podmetanju mina povratnicima, njihovom šikaniranju od strane činovnika u lokalnoj upravi i od doseljenika. Bili smo prvi i jedini svjedoci mnogih zvjerstava koja su počinjena nad Srbima. Mnogi su željeli da nas maknu iz tih krajeva u to vrijeme, o čemu svjedoči i požar podmetnut u našem uredu u Vrhovinama. Duboko sam proživljavala sve te nedaće i nosila ih sa sobom kući, što je na svakome od nas aktivista ostavilo traga. Išli smo od kuće do kuće, donosili tim prvim, neustrašivim povratnicima osnovna sredstva za preživljavanje i održavanje higijene. Svjedočila sam i lijepim stranama ljudske prirode, kada bi nam Hrvati starosjedioci spremali ovce, kokoši i drugu hranu da je odnesemo njihovim nekadašnjim susjedima a sada povratnicima, jer je bilo opasno da to sami urade. Ohrabrujuće je bilo saznanje da Srbi povratnici, unatoč svim nedaćama, nisu iskazivali nikakvu mržnju, čak su se na sve to duhovito osvrtali. Ne mogu zaboraviti jedan slučaj bake iz Vrela u blizini Korenice, koju smo zvali Amerikanka jer je igrom slučaja bila rođena u Americi. Pošto nikako nije mogla ostvariti pravni status u Hrvatskoj, sa maramom na glavi krenula je u američku ambasadu u Zagrebu, gdje je dobila američki pasoš. Kada je pitala kuda sada može s tim papirom, rekli su joj da može svuda. “A da li mogu kući?” pitala je. “E, to teško.” Ubrzo je naša Amerikanka ostvarila svoj status u Hrvatskoj, dobila penziju i pomogla članovima svoje porodice da se vrate. Upravo je njen slučaj dokaz koliko moć jedne države može pomoći u nečemu što je hrvatskim građanima srpske nacionalnosti bilo skoro nemoguće riješiti u ono vrijeme, a nekima je i sada.

Opstrukcija još traje

Od tada je prošlo 17 godina. Kako vam se ti krajevi čine danas, koliko je stanje u njima odmaklo od onog iz 1995. ili 1996?

Rjeđe obilazim te krajeve, ali u njima je, nažalost, vidljivo da se nije odmaklo jako daleko. Govorimo o periodu od skoro 18 godina, a još traje opstrukcija na lokalnom nivou, ljudi još ne mogu ostvariti pravo na državljanstvo, obnovu, stambeno zbrinjavanje, zaposlenje, jednom riječju pravo na održivi povratak i ostanak. Još smo u fazi trpljenja i ne možemo reći da smo stvorili društvo jednakih mogućnosti, što je u tim krajevima vidljivo na svakom koraku. Na povratku se od prvog dana radilo jako perfidno, sa figom u džepu, zato imamo povratak takav kakav imamo. U svakom slučaju, ne možemo biti zadovoljni.

Koliko je u to vrijeme bilo hrabrih i odvažnih ljudi i da li ih je trebalo biti više?

Nažalost, jako je malo bilo hrabrih ljudi u to vrijeme, često smo se u nevladinim organizacijama šalili da nas u cijeloj Hrvatskoj ima možda za jedan autobus. Međutim, i tako malen broj bio je dovoljno glasan i jasan i na njih sam vrlo ponosna. To je lice jedne druge Hrvatske, solidarne i humane. Međutim, trebale su tri godine da se nakon “Oluje” u Lici pojavi još neka nevladina organizacija, ne računajući one međunarodne. Trebalo je biti puno više NVO-a na terenu i sigurna sam da bi tada i uspjeh bio puno veći.

Da li smo i mi kao zajednica mogli više učiniti za oporavak našeg naroda?

Sigurno smo mogli napraviti više i biti složniji. Koče nas i zadržavaju na ovoj razini razjedinjenost, sukobi interesa i ambicije pojedinaca. Vjerujem da ćemo kao zajednica shvatiti važnost jedinstva i da jedino tako možemo više napraviti za nju, ali i za cijelo društvo.

U kom će se smjeru odvijati vaše daljnje aktivnosti?

One će i dalje biti zalaganje za ljudska, ženska i manjinska prava, za suočavanje sa prošlošću i za povezivanje gradova i regija te njihovu međusobnu suradnju na kulturnom, ekonomskom i sportskom planu.