Na zapadu i istoku ništa novo
Kada se podvuče crta, može se reći da se ništa spektakularno u teatru zapadno i istočno od rijeke Drine lani nije dogodilo. Bila je to jedna vrlo prosječna godina, s nekoliko gotovo ekscesno dobrih predstava i sijaset onih koje ćemo brzo zaboraviti, uz ponešto otužnih skandala kojih u musavim domaćim dvorištima nikada ne nedostaje. Na dijagonali od Ormoža do Ulcinja ostat će zapamćen bučni “Klasni neprijatelj” Boruta Šeparovića u Ljubljani, depresivni “Moj sin samo malo sporije hoda” u Zagrebačkom kazalištu mladih, politički žestok “Zoran Đinđić” Olivera Frljića u beogradskom Ateljeu 212, fascinantno “Buđenje proljeća” u Užicu, provokativna i drska “Leda” Anice Tomić i Jelene Kovačić, magični novosadski “Galeb”, JDP-ov osuvremenjeni “Othello”… i možda još ponešto.
To je premalo za prostor na kojem živi 20-ak milijuna ljudi, egzistira nekoliko stotina različitih teatara i radi na desetak kazališnih akademija. Bljedunjavu krvnu sliku, kao i svake godine, popravljali su međunarodni festivali: od šarmantnog i uzbudljivog Festivala malih scena u Rijeci i Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu, do razbarušenog i predstavama natrpanog sarajevskog MESS-a i začudnoga užičkog Festivala bez prijevoda. Taj kazališni prozor u svijet nije predstavljao gotovo nikakav poticaj domaćoj produkciji, jer kada su se ugasili festivalski reflektori, lokalni je kazališni život ostao čemeran kao što je i bio. Bitef više nije ni sjena nekadašnje slave, kao ni Sterijino pozorje: ekonomska kriza i egzistencijalna apatija teško su ruinirale teatarsku produkciju, koja danas opasno posrće.
Uz kronično mračnu situaciju u teatrima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, teška kriza pogodila je i beogradska kazališta, poslovično najbolja u bivšoj državi. Što će se u budućnosti događati u Hrvatskoj i Sloveniji, tek ćemo vidjeti. Razmjena predstava među gradovima nema ili ih ima vrlo malo, pa svako kazalište funkcionira kao sirotinjski feud, zadovoljno jednom te istom abonomanskom publikom, natječući se samo sa sobom. Na toj otužnoj zemljopisnoj karti u produkcijskom je smislu daleko odskočilo Zagrebačko kazalište mladih, povezujući se s međunarodnim teatarskim institucijama, dovlačeći u Zagreb zanimljive predstave iz bijelog svijeta i gostujući u evropskim metropolama koje su drugi regionalni teatri davno zaboravili.
ZeKaeM-ov primjer govori da se i u krizi može uspješno djelovati i raditi bolje od prosjeka, ali ta mediokritetska struja svojevrsna je crna sudbina koja je prekrila čitav balkanski prostor, ne samo kazališni. Tako se višemjesečna trakavica oko toga tko će biti novi intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (uz otrovnu borbu lokalnih političara i sitnih kulturtregera) ili ostavka inovativnog direktora Ateljea 212 Kokana Mladenovića pokazuju kao ogledni primjeri ukupnog stanja u kazalištima od Triglava do Đevđelije, u kojima mali mešetari neprestano razmjenjuju sitno za sitno i brižno paze da svaki kreativni napor udave već u začetku.
U 2013. treba očekivati pogoršanje situacije u ex-jugoslavenskim teatrima, jer će novca biti sve manje a ogorčenih sve više. Kazališni sustav urušavat će još dublje i u takvom kaotičnom miljeu vjerojatno će iskrsnuti i neka očajnički dobra predstava. Prosperitet i depresija na ovim prostorima oduvijek su bile nejasno povezane kategorije: na otužnoj slici današnjih upropaštenih državica otočići kreativnih napora neprestano imaju intenzivniji sjaj.