Plivanje srednjom strujom
Deset godina nakon filma “Fine mrtve djevojke”, koji se bavio hrvatskom verzijom malograđanske zatucanosti, a publika ga je u eri posttuđmanizma sasvim solidno primila, predstava u Kazalištu “Gavella” na istu temu očekivala se s razumljivim interesom. Naime, baveći se lezbijskim odnosom dviju mladih djevojaka, istoimeni tekst Mate Matišića govori o mržnji, a toga – umjesto lezbijki moglo se raditi o Srbima, Afrikancima, Evropskoj uniji, invalidima ili muslimanima – u domaćem dvorištu ima koliko hoćete. Pitanje je samo bilo može li predstava u energetskom smislu dosegnuti težinu društvenog problema koji udišemo svaki dan i koji nam je u posljednjih 20-ak godina prilično zagorčao život.
Nažalost, “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića predstavljaju tek površni popis aktualnih tegoba, bez pravog hrvanja s demonima hrvatske stvarnosti. Tako smo na pozornici, kao da prelistavamo neku domaću sociologiju za početnike, vidjeli čitavu paletu dobro poznatih likova: od izluđenih ratnih veterana i zagušljivog susjedstva koje neprestano kuha svoje malograđanske splačine, preko sitnih policijskih doušnika, koruptivnih liječnika koji dilaju na crno i svoje leševe drže u ormaru, do lumpenproletarijata koji se snalazi kako zna i umije. Ono što je nedostajalo bila je ta atmosfera društvenog otrova, od kojeg nam se u stvarnosti povraća, a koji je na sceni trebao povezati sve te likove u optužujući krešendo. Time se predstava mogla uzdići na nivo prevratničkog čina, estetske vitalnosti i društvenog prkosa.
No umjesto brze i žestoke izvedbe pune začudnih i šokantnih fleševa, koji odgovaraju iscrpljujućoj šizofreniji društvene stvarnosti, gledali smo tešku i sporu dramu, u kojoj nam se objašnjavalo ono što već znamo. U prvom redu, nije bilo hrabrosti u opisu lezbijske ljubavi: da je Dalibor Matanić stvarno “imao muda”, kao što misli, da brani prava homoseksualaca pred malograđanskim Zagrebom, onda bi se na sceni, kojom dominira bračni krevet, te cure skinule do kraja i onda bismo, na užas publike, gledali ono što inače sav normalan svijet radi u spavaćoj sobi.
Drugo, sva ta galerija sitnih i unesrećenih likova koji iz prikrajka promatraju dvije djevojke i njihov odnos, predstavljena je plakatno i jednodimenzionalno. Njihovi dijalozi, zgražanja i sitna susjedska došaptavanja dosadno su se razvukli, kao ljetni dan, unedogled. Umjesto toga, Matanić je trebao – to je posao maštovitog i hrabrog redatelja – unijeti onu vrstu ekspresije likova i scenskog dinamizma koji pokazuju hrvatsku morbidnu stvarnost, u kojoj nam se od svih mogućih užasa čini da pokućstvo pleše, da smo od društvenih šumova već pomalo ludi i da živimo noćnu moru a ne stvarni život.
Trinaestero sjajnih “Gavellinih” glumaca, u rasponu od Ivane Roščić i Nataše Janjić Lokas, do Živka Anočića, Svena Medvešeka, Nele Kocsis i drugih, ne snose baš nikakvu odgovornost za mlaku predstavu u kojoj je, ako se već željelo biti angažiranim, trebalo igrati na sve ili ništa. Taj zahtjev i odgovornost pred stvarnošću koju živimo osjetio je i pisac teksta Mate Matišić, koji je s hvalevrijednom iskrenošću priznao: “Žao mi je što nisam bio sposoban biti još bolji u detektiranju tragedije i licemjerja mog svijeta u kojem živim i koji volim.”
Tako su “Fine mrtve djevojke” ispale samo tipična predstava “srednje struje”, s alibijem i nekom vrstom domobranskog morala: evo pokazali smo vam trulež, a sada kao osviješteni građani možete u večernju šetnju. Savjet Daliboru Mataniću: ili neka bude spreman da na pozornici dijeli šamare ili neka ostane kod kuće.