Razbijanje matrice krvi i meda

Foto: Davor Konjikušić

Mnogo je razloga za razgovor s kustosicom Majom Ćirić: u svijetu suvremene umjetnosti već je izgradila zavidnu poziciju, radeći u Beogradu, ali i svjetskim umjetničkim centrima poput Njujorka, Beča, Dubaija, Šangaja… Određuje se kao građanka Beograda, ali i kao pripadnica transnacionalne republike. Za sebe kaže da je subjekt u postajanju i stalnom osmišljavanju. Mediji najčešće ističu njenu mladost, broj jezika kojima se aktivno služi i osvojene nagrade: “Lazar Trifunović” za umjetničku kritiku, CEC ArtsLink Independent Projects Award i ISCP Curator Award. Nedavno je s kolegom Davidom Ajalom Alfonsom iz Kolumbije dobila nagradu “Dedalus”. Ove je godine komesar paviljona Srbije na 55. Bijenalu u Veneciji. Kao kustosicu ne zanimaju je trenutačne pozicije na mapama, nego ono što ispada iz mape ili ono što nije zastupljeno na slici.

– Ili odnosi koji još uvek nisu u potpunosti artikulisani – dodaje. – Ako artikulišete drugosti na istorijski način, koji je zadat ljudima u ovom regionu koji nisu kritički orijentisani, ne samo da neće biti novih pozicija, nego to dolazi kao neka fast fud umetnost, jer su recepture nepromenjive i unapred pripremljene. Zanima me kako je delovati u sasvim novim obrascima, kako je moguće osloboditi se tereta prošlosti.

Matrice, sistem, osveštavanje

Da li se balkanska umjetnost i danas definira kroz izložbu Haralda Zemana “Krv i med” iz 2003? Je li to kontekst u kojem su naši umjetnici definirani kao to egzotično drugo? U svom se radu često bavite drugostima kao temom?

Ta izložba koja se dogodila 2003. jeste važna. Volim da mislim da je prvi rad koji se pojavi na nekoj izložbi ključ za čitanje celokupne izložbe; na početku te izložena je kočija na kojoj su voženi posmrtni ostaci Franca Ferdinanda, nakon ubistva u Sarajevu. Ako celu umetničku scenu kontekstualizujete tako šta na početak izložbe i na početak kataloga stavite tu kočiju, onda je ta izložba predstavnik niza problematičnih izložbi. Kao šta ni tada nije bilo u redu artkulisati savremenu umetničku praksu na osnovu događaja koji su se desili osamdesetak godina ranije, nije u redu ni sada. Dakle, ključno je pitanje ko definiše matricu kroz koju ćemo gledati i šta je taj neko u stanju da uradi sa tim definicijama u svojoj praksi. Ako su kustosi ti koji definišu, onda oni moraju da osveste način proizvodnje znanja koji je bio dominantan u izložbama poput “Krv i med”. Trebaju da stvore novi horizont znanja ili da se otvoreno slože sa takvom paradigmom. Moramo da imamo u vidu da je to izložba jednoga jakoga autorskog subjekta, koji je imao veliku potporu u fondovima sa germanskoga govornog područja. Da li su iza toga postojali neki interesi, ne mogu direktno da kažem, ali možemo da pretpostavimo da je za ljude sa ovog područja svaka distorizirana projekcija drugosti štetna, a naročito jer su mnogi navikli da perpetuiraju nametnute modele. Ono što nas zanima 2013. godine jeste kako se svaki kustos koji deluje u regionu nosi prema tim ponuđenim ulogama i kako se taj nametnuti odnos reflektuje u specifičnim kustoskim praksama.

S jedne strane, nemate pretenzije da budete blokbaster kustos, a s druge ste ušli u Sačijev izbor sto svjetskih kustosa?

Ne znam da li ste videli moju kustosku listu radova koje sam odabrala za Sači. Smatrala sam da kapitalistička mašina koristi ljude sa margina da bi joj pružili neku moralnu osnovu. Sistemu sam pružila refleksiju samog sistema i birala radove koji su ambivalentni i koji predstavljaju neku vrstu cirkusa samoga kapitalističkog sistema. Nisam htela da iskoristim svoju poziciju kako bih sistemu, koji želim da kritikujem, dala ono što on nema.

Je li vaš neodlazak na Dokumentu 13 nekakva protestna gesta? Na određeni način, smatrate da kritika pretpostavlja da morate biti u sistemu?

Umesto da idem na hodočašće na Dokumentu, zanimalo me kako izložbe proizvode znanje: zanimalo me šta mogu saznati o Dokumenti, na koji način će ona stvoriti znanje i kako mogu da posmatram to sa strane. Tekstovi su jedino šta ostaje. Meni je bila jako zanimljiva gesta koja se desila za vreme Dokumentinog seminara u Kairu, gde je umetnica koja je učestvovala na jednoj od radionica zamolila da se ugase svi sistemi za registrovanje zvuka i slike, jer nije htela da bude snimana i da zastupa drugost. Dakle, moraš da budeš u sistemu da bi sproveo kritiku, a pozivam se na pionirku institucionalne kritike Andreu Frejzer, koja je rekla da je institucija internalizovana. Dok sada pričam sa vama, ja sam institucija umetnosti. Institucija je sistem društvenih odnosa na način na koji ih ti postaviš da deluju. Meni nije opcija da odbijam pozive, jer i ako odbiješ poziv, ostaješ u sistemu. Zanima me kako da budem u sistemu, a da mu ne pružim ono šta se od mene očekuje. Ili, kako da promislim čitavu stvar na drugačiji način.

Ali zar stvar nije upravo u tome da vas sistem koristi kako bi pokazao navodnu “samokritičnost”?

Paradoks institucionalne kritike je upravo u tome da sistem koristi kritiku da bi sebe obnovio i to zaista jeste tako. Ne postoji kritika izvan sistema: možete da se povučete u akademiju, pa da onda akademski artikulišete čitavu situaciju. Ali, u situaciji gde svi odbijaju da budu sistem, pokazuje se šta sistem jeste – jedno prazno mesto sa istorijski nametnutim odnosima.

Kada se crvi uzmigolje

Što smatrate da je cilj – biti kritičan ili živjeti od svoje umjetnosti, odnosno kustoske prakse?

Najbolji savet koji sam ikada čula je da se u ovom poslu ne mogu napraviti pare, ali da bi barem trebalo imati sopstveno mišljenje. Bez izloženosti iskustvu ne možete da donosite odluke. U tom mi je smislu i Dokumenta bila eksperiment, ali možda sam i pogrešila šta nisam bila izložena direktnom umetničkom iskustvu. Kroz izloženost kustoskim, umetničkim i opštekulturološkim iskustvima stvaraju se nove pozicije. Ljudi iz avangarde radili su najbolje sa stvarima koje su im bile pri ruci i ostavili su neki trag. Vidite, kustoske prakse su ambivalentne, ali autor je taj koji ambivalentnosti kritički artikuliše: ambivalentnosti oko toga da li je ovo Balkan ili Jugoistočna Evropa, da li ćete podržavati neoliberalizam ili ćete se oslanjati na socijalističku paradigmu znanja itd.

Ne čini li vam se da se na našim prostorima neprekidno oslanja na socijalističku paradigmu, da zapravo nije izgrađena neka nova paradigma znanja?

Da. Jako se mnogo ljudi i dalje bavi nasleđenim režimima znanja zato šta dolaze sa uputstvom za upotrebu. Pritom, prakse su bile pune sadržaja, a kasnije je bilo dosta novca u igri da bi se zadržale stare pozicije. Na primer, ljudi su na Bitef, kako bi se sreli u Beogradu, nekada dolazili i sa Istoka, probijajući gvozdenu zavesu, i sa Zapada. Ne pretendujem da budem veliki kustos i ne mogu da vam kažem koje je rešenje. Pokušavam da stvorim nove odnose. Postoji akademski put i postoje izložbene prakse. Ali, bitno je kazati da se i kustosi i umetnici prave te da nam postojeća mapa ne čini dobro. Moramo da napravimo jednog ili dva umetnika i da ih plasiramo.

Kome onda odgovaraju tako postavljene mape – najmoćnijim zapadnim državama?

To je svojevrstan “ja-ja” odnos, “ja-ono” a ne “ja-ti” odnos. Ti nisi ti, nego moj pogled na tebe ili hrana kojom ću se hraniti. Ali, mislim da niko drugi nije odgovoran osim nas samih individua, koje moraju da nađu modele koji će nam omogućiti da delujemo. To je moguće ako imamo relevantno i aktuelno globalno znanje, koje se mora promisliti u lokalnom kontekstu i koje će biti u mogućnost da stvori određenu praksu. Germansko područje i dalje ima veoma velik uticaj. Izložba “Asimetrična Evropa” samo je jedan drugi način da se kaže da nismo više krv i med, ali da smo deo asimetrične Evrope. Mi stalno moramo da se pozicioniramo u odnosu na nekoga, jer je taj neko na poziciji sa koje se gleda na nas. Kakav god da ste subjekat, morate da imate neku refleksiju i morate da budete negde vidljivi. Ona mesta sa kojih možemo da se vidimo nisu realna, ne samo zbog toga što nam ne daju da se ogledamo na pravi način nego i zato šta ne postoji dovoljno veliki kamen koji može da poklopi staru Jugoslaviju, osim neoliberalnog kapitalizma. Bizmark je jednom rekao da, kada podignete veliki kamen, svi se crvi ispod njega uzmigolje. Stara Jugoslavija je imala ozbiljnu ideologiju. Neko je podigao kamen i tu se desilo svašta, a mnogi su ponovno tražili jak subjekt jer su navikli da postoji neko ko zna bolje od nas. A ja ne mislim da postoji iko ko zna bolje od nas, šta je dobro za nas. Ako ćemo već uspostavljati odnose sa drugima, možda bismo mogli da se okrenemo staroj mapi nesvrstanih, neke od tih zemalja, poput Indije, spadaju u ekonomije u velikom porastu, a i same su iskusile kolonijalizam.

Kakve nam pozicije ostaju?

Spominjete autokolonizaciju: kako je moguće izbjeći taj obrazac po kojem se, ugledajući se u hegemone umjetničke centre zapadnog svijeta umjetnosti, definiramo kao marginalizirano i nesigurno drugo?

Trebalo bi ga osvestiti. Trebalo bi ponovno osmisliti uloge i, kada se pravi mapa, treba promisliti ko pravi mapu i sa kojim interesima te šta je to šta ispada iz mape. Ne samo da smo često kolonizovani tuđim vrednostima, nego nam te vrednosti i nedostatak resursa ne daju da ponovno promislimo sopstvenu poziciju i da kažemo da je način na koji se umetnička praksa pozicionirala često bio kroz matricu krvi i meda. Čak se i danas u popularnoj kulturi to pojednostavljeno pokazuje, recimo u filmu Anđeline Džoli. Kako se mi odnosimo prema tome? Napisala sam 2006. rad o tome kako se Balkan konstruisao kao drugo u izložbama savremene umetnosti o Balkanu, a pre samo mesec dana u Lajpcigu prezentovala sam rad o gostoprimstvu u kustoskim praksama kao o prećutnom zlostavljanju. Ali, nije problem samo povratni naučeni pogled sa Balkana, nego i šta se dešava kada Balkan nije u fokusu. Šta se dešava kada fokus nije na nama kao na drugima, nego na Latinskoj Americi, Bliskom istoku, Aziji? Da li smo mi onda ostali u pustinji, gde nema pozicija za nas? Ako se stalno oslanjamo na neke subjekte koji nisu mi sami, kakve nam pozicije ostaju? I da li onda uopšte možemo da pričamo o sceni koja postoji? Mađarska je dobar primer, napravili su agenciju koja je lobirala za njihove umetnike i plasirala ih, od Venecijanskog bijenala, gde su odneli Zlatnog lava, do Dokumente. Na prošlogodišnjoj Dokumenti sa Balkana su bili zastupljeni isti umetnici koji su bili i na onoj pred pet godina. Nema novih jer nema para, energije i interesa da se ponovno promisle pozicije u regionu. Takođe, dolazi i do odumiranja jedne scene.