S ovakvim Biennalom nemam ništa

U izdanju zagrebačkog DAF-a upravo je objavljen zbornik tekstova “Nova nepoznata glazba” (uredili Dalibor Davidović i Nada Bezić) u čast profesoru muzikologije sa zagrebačke Muzičke akademije, akademiku Nikši Gligu, kao rijedak primjer žanrovske literature. Riječ je zapravo o znanstvenom zborniku s naznakama specifičnih Gligovih interesa, vizualnoumjetničkih, medijskih, muzičkih. Na tom tragu razgovaramo o statusu glazbe u medijima i institucijama, pa onda i o zagrebačkom Muzičkom biennalu, čiji je Gligo bio najvažniji organizacijski član, u vrijeme njegove pr(a)ve zrelosti.

O suvremenoj ozbiljnoj glazbi razgovara se bijenalno, svira se češće, ali bez medijskih odjeka i bez kuloarskih postfestuma. Nasuprot tome, o popularnoj glazbi sve se ozbiljnije razgovara, nešto i teoretizira i često pretjeruje. Mogu li se te dvije situacije dovesti u smislenu opreku?

Vrlo kratko govoreći, diskurza o takozvanoj ozbiljnoj (suvremenoj) i popularnoj glazbi u nas gotovo nema, ako se pretpostavlja stanovita kompetencija i poštivanje kriterija. Prizemnu ulogu tu igraju mediji kao jednostavni distributori informacija. Tu se već vidi nedostatak kriterija. Zato se, kao i nekada, ozbiljno može računati samo na oaze poput Trećeg programa Hrvatskog radija ili Muzičkoga salona SC-a s voditeljicom Davorkom Begović, koja ga nastoji osmisliti kao ovome vremenu primjerenu oazu.

O mitologizaciji Cagea

Tko god ovdje spomene Johna Cagea, čija se stogodišnjica rođenja obilježavala prošle godine, mora reći i da ste ga predstavljali zagrebačkoj javnosti na Biennalu. Danas kažete da nećete o Cageu jer vam na živce ide mitologizacija; ipak, što možemo koristiti od iskustava Muzičkog salona SC-a iz socijalizma, a što od (anarhizma) staroga Cagea?

Kada je 1992. umro Cage, objavio sam u njemačkom časopisu “MusikTexte”, posvećen Cageu, kratak tekst u kojemu sam objasnio zašto više neću pisati o Cageu. Ukratko, jer su njegovi vlastiti tekstovi – uz glazbu – sve rekli što je potrebno. A Cageov dolazak na Biennale 1985. već je bio jedan od elemenata njegove mitologizacije na svjetskoj razini. Na istom su Biennalu u Zagrebu bili Penderecki, Xenakis, Schnebel, Berio… Nitko nije ni zamijetio da se Cageov anarhizam kroz mitologizaciju spustio na razinu medijske senzacije. Do kraja života on nije odustao od svoga anarhizma, ali to nikome više nije bilo zanimljivo – ako je uopće ikada i bilo! A u “socijalističkome” Muzičkome salonu SC-a, koji sam vodio od 1969. do 1986. naslijedivši inicijalni koncept Ante Stamaća, anarhizam nije bio opasan dok ga se izrijekom nije spominjalo. S ove je distance lako procijeniti da se cijela tadašnja kultura u SC-u profilirala anarhistički u suprotnosti s tadašnjom oficijelnom, institucionalnom kulturom, za koju bi čak i danas bilo teško odrediti po čemu je bila baš “socijalistička”. To su bila vremena u kojima se moglo stvarati doslovce sve ako se nije diralo u određene tabue. A za te tabue ionako nitko ozbiljan nije mario – osim njihovih policijskih čuvara, dakako.

I još o Muzičkom biennalu koji se događa ovoga travnja: jeste li skloniji principu festivalske tradicije pod svaku cijenu ili radikalizaciji žanra, u analogiji s mišljenjima da je “rock umro”, pa žanr treba drugačije mjeriti?

Škakljivo pitanje. Ako manifestacija kao što je Biennale traje preko pola stoljeća, teško je ignorirati tradiciju. Pitanje je samo kako je održavati. Po Biennalu sam se vrzmao od početka 1970-ih do početka 1990-ih. Rijetki znaju koliko je puta baš u tom razdoblju festival bio na rubu provalije. Oficijelna politika, koja ga je morala financijski podržavati, više je razmišljala kako ga ukinuti nego nastaviti. Pravim je čudom, ali i konkretnim zalaganjem entuzijasta i autoriteta, kao što je bio pokojni Stanko Horvat, on opstao. Danas je rub provalije nezamisliv jer se Biennale pretvorio u instituciju reprezentativne, slavljeničke kulture. A s takvim Biennalom nemam ništa niti mogu imati. Sintagma “bijenalska glazba”, koja se u nas i dalje koristi, no ne više u pejorativnom smislu, postala je određenje “žanra” u najgorem smislu riječi. Takvo nešto ne postoji nigdje u svijetu.

O politici u kulturi

Kakvom ocjenjujete aktualnu kulturnu politiku: što ona mora mijenjati? Ili je aktualna strategija Ministarstva znanosti i obrazovanja prema promjenama važnija i opasnija stvar za razvoj kulture?

Mrska mi je sintagma “kulturna politika” jer je nezgodno nespretna, tj. podrazumijeva i legitimnost “nekulturne politike”. No kakva bi to politika uopće mogla biti “kulturna” ako izuzmemo paradokse kao što su André Malraux ili Jacques Lang? Radije zato govorim o politici u kulturi jer kultura bez politike ne može. Sadašnje Ministarstvo kulture nastoji spasiti što se spasiti dade, u situaciji koja nije samo katastrofalna zbog financijske podloge nego i zbog toga što je sve više onih kojima kultura – ma kakva bila – uopće ne treba, jer nemaju pojma što bi ona uopće, izvan notornih osnovnih egzistencija poput kruha i mlijeka. A ono drugo Ministarstvo na koje aludirate! Ne znam o kakvoj bi se strategiji tu moglo govoriti. Od početka provođenja tzv. bolonjske reforme sve ide krivo, ne samo obrazovanje nego i znanost (ha, a gdje je tu sport?). Samo glupani mogu to ne vidjeti i tvrditi suprotno.

Neoliberalna paradigma nije sklona umjetničkim obrazovanjima. Kakva su vaša predviđanja o statusu glazbenog obrazovanja s obzirom na trendove?

Neoliberalna paradigma, kako se shvaća i provodi u nas, nije sklona nikakvim obrazovanjima ako se odmah ne ukazuje profit. Umjetnost je, prema tome, samo ono što određuje masovno definirano tržište. To je možda najočitije u glazbi koja je produkcijski i “najskuplja” umjetnost. Doista, za ono što treba masovnom tržištu pod firmom “glazbe”, nije ni potrebno posebno obrazovanje. Obrazovni standardi su već toliko obezvrijeđeni da je gotovo nemoguće početi ih “vraćati u normalu” – s pretpostavkom da politika to uopće želi. Uskoro više neće biti ni onih koji će moći krivce pozvati na odgovornost; a stvari su tako jednostavne, treba samo reći da je car gol. I eto, opet ostajemo na Andersenu, kao potvrdi jadnog stanja našega duhovnog i intelektualnog mentaliteta.