Skica Zeitgeista

Paul Auster: Sunset Park, s engleskoga prevela Mia Pervan (Profil, Zagreb, 2011)

Hrvatskoj prozi dogodio se u posljednjih godinu ili nešto više dana zaokret iz lošeg danas u još gore sutra: čak tri distopijska romana u ovako maloj književnosti predstavljaju skoro pa trend, najavu promjene poetičke paradigme. Još ako su ih napisali poznatiji autori poput Ede Popovića (“Lomljenje vjetra”), Josipa Mlakića (“Planet Friedman”) i Ive Balenovića (“2084: Kuća Velikog Jada”), vrijeme je da se riskiraju i prve generalizacije. Recimo: zar obrat ka distopijskim konstrukcijama ne možemo čitati kao književni odgovor na krizu kapitalističkog sistema? I zar nas činjenica da je domaća književnost na neke ranije tranzicijske socijalne anomalije jurišala “neposrednije”, oboružana “pukim” mimetičkim konvencijama, a da sada uzmiče u komplicirane distopijske konstrukcije, ne upozorava kako je današnja ekonomska depresija toliko temeljita da nadilazi granice “kognitivnog mapiranja” ovdašnjih pisaca? Kao da oni, drugim riječima, njene učinke ne registriraju na razini svakodnevnih iskustava, nego su primorani bježati prema apstraktnijim razinama imaginacije društvenog polja…

U takvom kontekstu, neobično je zanimljivo dobiti prijevod romana koji se s posljedicama globalnog ekonomskog kolapsa nosi tako što ih realistički pretvara u osnovne koordinate naših današnjih života: jedan od prvih pokušaja “velikog postrecesijskog romana”, kako to najavljuje promotivni citat s klapni hrvatskog izdanja “Sunset Parka” Paula Austera. Njegov glavni lik, Miles Heller, na uvodnim stranicama putuje Floridom i obilazi kuće iz kojih su banke istjerale kreditno nesposobne vlasnike, pa ih čisti, osigurava i priprema za nove posjednike: on je “kramar”, unajmljeni birokratski lešinar čiji je posao da ukloni mrvice privatnih tragedija, očisti napuštene domove od intime razvlaštenih nesretnika i sanira tragove nasumičnih erupcija bijesa. Kasnije, bježeći u New York zbog veze s maloljetnicom, završit će skvotirajući s troje prijatelja u nekoj sličnoj, napuštenoj kući. Cimerice i cimer pritom su umjetnici i postdiplomanti, sposobni i obrazovani, redom pripadnici onoga što bi prije samo nekoliko godina bilo smatrano srednjim slojem: sada, međutim, ne mogu sebi osigurati niti životni prostor.

Austerova je vještina u tome što unutar ove vrlo jasne i tezične okvirne metafore – upravo je prsnuće američkog nekretninskog balona u jesen 2008., naime, povuklo okidač globalne depresije – ostavlja dovoljno prostora za brojne, problemski i tematski raznovrsne narativne linije: priču o kompleksnim odnosima u Milesovoj obitelji i njegovom bijegu od davne nesreće koju je dijelom skrivio, asimetrično istkanu mrežu žudnje i ljubavi u koju će se zamrsiti mladi skvoteri, mikroesejističke digresije o bejzbolu, američkom filmu i književnosti… Pa opet, iako svoje likove modelira u psihološkoj trodimenzionalnosti strahova, želja, nada i inhibicija, uspješno izbjegava zamke mitologizacije individualizma. Kriza je pripovjedno možda povučena u drugi plan, ali jasno je da, nakon gospodarskoga sloma, više nema prostora za nesputana životna lutanja likova: sloboda njihovih izbora nedvosmisleno je ograničena ekonomskim okolnostima i represivnim aparatom države.

Međutim, Auster ipak nije autor iz prvog reda suvremenih američkih romanopisaca i ne doseže razinu Thomasa Pynchona ili Dona DeLilla. “Sunset Park” to potvrđuje: dobro koncipirana društvena kritika provučena je kroz previše doslovnosti, jednodimenzionalnih metafora i napadnih povijesnih analogija.

Jedan od boljih Austerovih naslova, svakako. Zanimljiva skica Zeitgeista, specifično interesantna u kontekstu prijevoda na hrvatski, također. Ali zbilja “velike postrecesijske romane” ipak ćemo, čini se, čekati još neko vrijeme.