Skriveno i neskriveno nasilje

Posljednjih nekoliko tjedana svjetski i domaći mediji pišu o prečestim silovanjima u Indiji. Povod temi je brutalno grupno silovanje studentice medicine Jyoti Singh Pandey koja je posljednjih dana 2012., podlegavši ozljedama, preminula. Silovanje studentice, pripadnice jedne od najviših indijskih kasta, pokrenulo je velike prosvjede u Delhiju, glavnom gradu “najveće svjetske demokracije”.

Kako bi se bolje razumjelo što zapravo podrazumijeva slogan pod kojim se promovira indijska vlada, potrebno je pisanje svjetskih medija kontekstualizirati u indijsku nimalo laganu svakodnevicu. Ako ovom prilikom zanemarimo kritiku srednjostrujaških medija, koji uglavnom ne propituju socijalni kontekst Indije, indijsku demokraciju, odnose dominantnih kasta i klasa naspram onih potlačenih, ostaje nam da dekonstruiramo “najveću svjetsku demokraciju” i kontekstualiziramo metode dominacije vladajuće klase nad većinom indijskog stanovništva.

Među aktivističkim glasovima intelektualaca koji iz Indije dopiru do zemalja zapadnog svijeta najsnažniji su oni dviju žena, Vandana Shive i Arundhati Roy. Vandana Shiva je doktorica nuklearne fizike koja je na međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu dobila tužbu protiv zloglasne američke korporacije Monsanto čija je GMO poljoprivredna imperijalistička politika u Indiji na samoubojstvo natjerala nama teško zamisliv broj od 250.000 seljaka. U svom komentaru o silovanju delhijske studentice, ona upozorava na činjenicu da su silovanja u Indiji sistemsko pitanje. Od početka 1990-ih do danas, broj silovanja u Indiji povećao se za 240 posto, pri čemu neke statistike govore da je u toj zemlji od milijardu stanovnika svakih 18 minuta silovana jedna žena. Posljedica je to ne samo čvrsto ustoličenog patrijarhata, već i politike koja prioritet daje snažnom ekonomskom rastu, čije statistike izostavljaju ulogu žena u ekonomiji. Žene u Indiji, kao i u ostalim zemljama periferije, ne proizvode za tržište, već se prvenstveno bave proizvodnjom za reprodukciju potreba obitelji. Vandana Shiva indijsku ekonomiju naziva “ekonomikom komodifikacije koja stvara kulturu u kojoj sve ima svoju cijenu, no ništa nema vrijednost”.

Arundhati Roy, poznata dobitnica Bookerove nagrade 1997. za roman “Bog malih stvari”, možda je po dosegu u zapadnim srednjostrujaškim medijima još glasnija kritičarka “najveće svjetske demokracije”, koja također problem silovanja povezuje s ekonomskom politikom Indije. Baš kao i Vandana Shiva, i ona eskalaciju problema svrstava u isti historijski kontekst kraja osamdesetih i početka devedesetih i propasti sovjetskog komunizma, kada se Indija od nesvrstanih okreće “prirodnom” savezništvu sa SAD-om, otvara svoje granice te počinje provoditi deregulaciju i politiku ekonomskog rasta.

Na konferenciji “Zemlja u opasnosti” Arundhati Roy govorila je o zloupotrebi demokracije i revolucionarnoj moći socijalnog isključenja: kazala je kako je rezultat dvadesetogodišnje dominacije slobodnog tržišta u Indiji “pražnjenje demokracije”, objasnivši da je “demokracija izdubljena” iz svake institucije, uključujući i sudove, parlament i medije, te je “upregnuta u slobodno tržište”. Ona smatra da su demokratski procesi u Indiji rituali koji služe maskiranju onoga što se zapravo događa, a to je kontinuirana militarizacija države, čiji će rezultat vjerojatno biti policijska država.

Posljednjih dvadeset godina Indija prolazi kroz ubrzanu globalizaciju, što je eufemizam za ubrzanu urbanizaciju koja podrazumijeva promjenu dominantnih odnosa proizvodnje. Indija je još uvijek najvećim dijelom ruralna zemlja. Donedavno su feudalni odnosi u tim ruralnim krajevima bili dominantniji od kapitalističkih načina proizvodnje, koji su prevladavali u gradovima. Metode kojima se ruralnu, feudalnu Indiju pretvara u urbanu, kapitalističku, nasilne su i brutalne. One podrazumijevaju: (1) oduzimanje zemlje domorodačkim narodima i nasilno preseljenje stotina milijuna ljudi iz sela u gradove (slamove); (2) upotrebu vojne i policijske sile nad domorodačkim narodima koji odbijaju preseljenje i za slamanje organiziranog otpora, poput naksalitskog pokreta; (3) religijsku – hinduističku – kastinsku hegemoniju (odnosno prisilnu hinduizaciju) nad domorodačkim (nehinduističkim) narodima, kojih ima oko 300 milijuna, a čije zemlje se nalaze u centralnoj i istočnoj Indiji, gdje leže najveća nalazišta prirodnih ruda; (4) kapitalne investicije koje znače predaju zemlje preseljenih seljaka privatnim kompanijama, koje su donatori vladajućih političkih partija, izgradnju velikih brana, hidroelektrana i potapanje milijuna hektara plodnih dolina koje su koristili domorodački narodi; (5) silovanja domorodačkih žena kao iskaz ekonomske i socijalne dominacije, a ne kao seksualno zadovoljavanje.

Indijska vojska i policija redovno koriste silovanje kao oružje protiv ljudi u područjima poput Chhattisgarha, Kashmira i Manipura. To im omogućuje Zakon o posebnim ovlastima oružanih snaga. Silovanje žena u Indiji također je sredstvo dominacije viših kasta nad nižima. Uobičajeno je i grupno silovanje. Često ih provode pripadnici vojske i policije, posebice nad nemoćnim domorodačkim ženama, koje da bi se prehranile moraju raditi izvan kuće, zbog čega se smatra da su izgubile čast, pa ih je stoga dozvoljeno silovati. Domorodačke žene u Indiji trostruko su ponižene: na temelju kaste, na temelju ekonomske neimaštine i na temelju spola. Statistike vezane uz domorodačke narode u Indiji su porazne: 80 posto pripadnika domorodačkih naroda kronično je pothranjeno i živi sa 50 centi na dan. Pedeset posto domorodačkih sela nema pristup vodi. Svakog tjedna 13 domorodaca bude ubijeno, pet domorodačkih kuća bude spaljeno, šestero domorodaca tjedno biva oteto, 21 domorodačka žena tjedno bude silovana. Sedamdeset posto domorodačkih žena u Indiji je nepismeno. Siluje ih se na ulici, na poslu, u polju i u vlastitim kućama. Pritom je najnoviji policijski hit u Indiji grupno silovanje koje se snima mobitelima i zatim javno dijeli po lokalnoj zajednici, zbog čega raste broj samoubojstava.

Sudovi su, očekivano, neučinkoviti. Novi zakon protiv silovanja, koji bi trebao nositi ime ubijene studentice medicine, možda smanji broj silovanja srednjoklasnih žena, međutim male su šanse da će pomoći onima kojima najviše treba. Na njih se primjenjuje Zakon o posebnim vojnim ovlastima.