U Srbiji se ne zna šta je Omarska

Zadnji Oktobarski salon obeležili su radovi Vladimira Miladinovića, mladog beogradskog umetnika koji je koristeći klasičnu likovnu tehniku – tuš na papiru – izložio reprodukcije naslovnica beogradskih medija sa početka devedesetih. Za 25 crteža dobio je nagradu “Oktobarca”.

Odakle nekom ko je tada bio dete želja da se bavi nečim što nije deo njegovog sećanja? Da li zbog optužnice za ratnohuškačko novinarstvo, što je i dalje samo optužnica Tužilaštva za ratne zločine, ili možda i zbog filma Bore Kontića “Godine koje su pojeli lavovi”?

Ne mogu da nađem tačku za koju bih rekao da je baš odatle krenula ideja koja je dovela do te serije crteža. Rad sam započeo i pre želje da ga izložim na “Oktobarcu”. Dosta sam istraživao tu temu. Osim spomenutog filma, postoji i sjajna knjiga koju je objavilo Tužilaštvo, ali mi se čini da je glavni princip traženja odgovornosti negde u prošlosti. Gledao sam da postavim pitanje odgovornosti sada, u savremenom trenutku. Taj rad ima potpuno drugačiji princip. Jedno od pitanja koje postavlja je šta znači kad odeš na trafiku i kupiš novine, u čemu to participiraš, koji su to širi društveni konteksti i šta to znači danas. Drugi princip, koji je možda bio i osnovni, jeste da se preispita šta znači sećanje. Aktuelnost je sadržana u problematičnoj prošlosti. Kad kažete da se sećate, iznosite neku tvrdnju, iznosite neke reference iz prošlosti i zapravo se pitam šta znači kad kažem da se sećam, kao neko ko je tada imao sedam-osam godina, da je devedesetih bio rat.

Dve neuralgične tačke

Zašto ste za sećanje izabrali baš medije?

Osnovna teza mog rada i razmišljanja je da je sećanje nemoguće bez neke vrste ispoljavanja. U svetu u kom živimo jedan od dominantnih načina da se traumatično iskustvo ispolji jeste da se ono medijatizuje. Glavne poluge su masovni mediji, ali i vizualna kultura u širem smislu. Čitava vizualna kultura jedan je od dominantnih načina sećanja. Bez tog procesa ispoljavanja nema sećanja. Mediji su najmoćnije oruđe za kreiranje sećanja.

Naslovnice koje ste crtali zaista su postojale…

I to govori kako sećanje funkcioniše. Posebno se to pitaju starije generacije koje su te naslovnice i članke čitale onda kad su objavljivani. To su autentični članci. Rad je nastao tako što sam u arhivu Narodne biblioteke Srbije čitao novinske članke iz tog perioda. Članke sam skenirao i pravio lični arhiv, iz kog sam odabrao dva momenta, novembar 1991. i avgust 1992. godine.

Posebna je pažnja posvećena Vukovaru i logoru Omarska. Koliko je vaš angažman u umetničkoj grupi “Četiri lica Omarske” bio presudan?

To su dve neuralgične tačke crteža, a trenutak kad sam počeo da radim sa Milicom Tomić i ostatkom radne grupe, za mene je bio jedan veliki životni trenutak. Kad sam krenuo da se sastajem sa tim ljudima, nisam ni znao šta je to Omarska. Sad shvatam da je taj logor paradigma čitavog raspada Jugoslavije i pitanje je iz kog razloga mi u Srbiji nemamo pojma šta je to Omarska. Grupa je prerasla u platformu, koja pre svega služi za neku vrstu političke emancipacije i mislim da je to njena najveća vrednost danas.

Nirvana i slovo “U”

Skloni smo zaboravu i potiskivanju trauma. Kakve su reakcije, u tom smislu, bile na vaše radove?

Uglavnom neverica u čemu smo zapravo svi učestvovali i to je taj momenat kad neko pita da li sam sklapao članke ili su oni autentični. Ima i komentara koji tvrde da je to antisrpski rad. Moja osnovna ideja je bila da pokrenem pitanje lične odgovornosti. Živimo u vremenu koje aktivno koristi recentnu prošlost. Zaborav je odnos prema prošlosti, a imamo i drastičniji i ništa manje čest slučaj – ćutanje. Mislim da je jako bitno da se odnos prema prošlosti ponovo promisli, da se kreira kritički odnos. Često se ide u nostalgizacije prema Jugoslaviji, koje potpuno preskaču period rata, što je simptomatično. Taj proces sećanja, čega se sećamo, stvar je vaše odluke i stvar onoga šta od vas dominantna ideologija očekuje. Odnos prema Jugoslaviji je neoliberalni trenutak. Opustimo se u nostalgičnim sećanjima na stabilnu prošlost, što se posebno dešava u periodima krize. Još opasnije je restaurativno sećanje koje traži dalju prošlost, poput Dušanove Srbije, velike Srbije… Ti mitovi služe za izgradnju novih nacionalnih identiteta i to je simptomatično za sva društva sa prostora Jugoslavije.

Selekcija sećanja?

Da, i taj trenutak nostalgije je jako opasan. Sređivao sam neke stvari po stanu i naleteo na poster Nirvane. Taj trenutak me potpuno odvukao u detinjstvo. Progutam tu prvu loptu, ali me dočeka drugi stepen sećanja, a to je trenutak kad sam raspakovao poster i na čelu basiste Krisa Novoselića ugledao docrtano slovo “U” i kukasti krst. To je bio momenat kad sam počeo da razmišljam šta znači sećanje. Sećam se da sam obožavao Nirvanu i da sam svako jutro gledao poster na vratima, ali se ne sećam da je na čelu basiste bio docrtan kukasti krst i slovo “U”. Kasnije sam se setio da je poster bio iz “Hupera”, u kom je bio i članak da je navodno Kris Novoselić, ustaša, urgirao da se na prvom albumu Nirvane napiše da je zabranjeno za pse i Srbe. Moja reakcija je bila osveta. Tad shvatiš koliki je to rascep. Taj trenutak nostalgije je užasno opasan, jer pored svih lepih sećanja prodaje i mnogo drugih stvari na koje moraš kritički gledati.