Više lica sovjetske arhitekture

Razgovaramo s Katharinom Ritter, Ekaterinom Shapiro-Obermair i Alexandrom Wachter, kustosicama izložbe “Sovjetski modernizam 1955 – 1991”, koja je potkraj studenoga otvorena u bečkom Centru za arhitekturu, a može se razgledati do 25. veljače.

Sovjetski modernizam manje je poznat i zastupljen u zapadnim povijestima arhitekture. Istovremeno, Zapad ima predrasude da je Istok bio preplavljen isključivo nezanimljivim stambenim zgradama i blokovima?

Shapiro-Obermair: Jedan od ciljeva izložbe bio je riješiti se tih predrasuda. Zanimljivo je da smo spoznali da to nisu samo zapadne predrasude, nego i one iznutra. Činjenica je da su jedan od glavnih graditeljskih zadataka kasnih pedesetih i šezdesetih bila stambena naselja, zbog golemoga poslijeratnog nedostatka takvih kapaciteta, kao i da je oko 70 posto objekata izgrađeno po standardiziranim projektima. Važno je istaknuti da su debate oko novih formi stanovanja i stvaranja novih centara bile vrlo slične i na Istoku i na Zapadu. No za razliku od Zapada, sovjetski je planski sustav bio centraliziran i reguliran putem građevinskih pravila i standarda, koji su se primjenjivali u čitavoj zemlji. Međutim, na periferiji te ogromne unije detektirali smo brojne lokalne različitosti. Upravo su se ondje  dogodile kulturne i društvene inovacije, jer su se manje identificirale sa stilskim diktatima centra. Izložba se stoga koncentrira na mnoge varijacije i različitosti koje su se dogodile sa “stvaranjem sovjetskih glavnih gradova”.

Politike sovjetizacije

U kojoj su mjeri regionalne specifičnosti bivših sovjetskih republika uvjetovale oblikovni jezik arhitekture?

Shapiro-Obermair: Lokalne ili regionalne specifičnosti imaju nekoliko vrlo različitih ishodišta. Usko su vezane uz individualne povijesti svake od republika. U sve četiri regije – baltičkoj, istočnoeuropskoj, kavkaskoj i srednjoazijskoj – na “politike sovjetizacije” treba gledati kroz postkolonijalni diskurs jer je članstvo u SSSR-u, više ili manje, bilo prisilno. Baltičke države i one na Kavkazu bile su zemlje s dugom nacionalnom tradicijom, a pet srednjoazijskih republika rezultat je više ili manje umjetne podjele. Vrlo je očita orijentacija baltičke arhitekture prema Europi, točnije Skandinaviji: jednostavne, funkcionalne forme, precizni detalji i relativno visok stupanj kvalitete izvedbe imaju malo zajedničkoga sa zgradama koje se u općem poimanju nazivaju “sovjetskima”. A i ljudi s Baltika se u visokom postotku samoidentificiraju s konceptom moderne, i prije i nakon rata; u tom se smislu staljinistička arhitektura smatrala ruskom i stranom. Istočnoeuropske zemlje i inače su najpovezanije s Rusijom, a rekonstrukcija nakon ratne destrukcije bila je ondje jedan od najhitnijih zadataka. Ponegdje je uništenje čitavih dijelova gradova omogućilo, u većoj mjeri nego drugdje, implementaciju arhitekture koju je favorizirala Rusija. Kao i na Baltiku, brojnost lokalnih arhitekata na Kavkazu bila je prilično visoka, ali je ondje bilo izraženo i prihvaćanje novog režima. Dolazeći iz različitih škola arhitekture, ti su arhitekti prihvaćali lokalne tradicije i vezali ih uz ideje modernizma. Ondje je zamjetan i snažan utjecaj nekada jakog konstruktivističkog pokreta, koji je imao utjecaj na razvoj nezavisnog jezika arhitekture. U Srednjoj Aziji, pak, potraga za nacionalnom komponentom arhitekture središnja je tema kroz čitavo sovjetsko razdoblje, ali je često bila ograničena na imitiranje orijentalnog ornamenta.

Arhitektura je politična

Erevanski kustos i teoretičar Ruben Arevshatyan razvio je teoriju tzv. ekstrateritorija, koja problematizira prostore nastale nedovršenim modernizacijama, koji su 1990-ih i 2000-ih postali meta developera. Bavi li se izložba i tim posljedicama, odnosno koliko je cijeli projekt političan?

Ritter: Arhitektura je uvijek politična, stilovi su refleksija političkih okolnosti u kojima su se dogodili. Nastojale smo zadržati neutralnu poziciju i zaobići rastući val nostalgije. U katalogu izložbe mogu se naći tekstovi autora mlađe generacije, koji su manje opterećeni prošlošću, ali i oni koji su obilježeni sovjetskim tonom. Napokon, i 19. bečki arhitektonski kongres nadovezuje se na aktualni međunarodni diskurs o postratnom modernizmu, koji je dosad jedva bio istraživan; političkih pitanja bilo je puno više na kongresu nego na ovoj izložbi.

Svojevrsna kanonizacija sovjetske moderne arhitekture događa se u Beču, a ne u zemljama bivšeg SSSR-a?

Wachter: To što je ovakav projekt realiziran u zapadnoj zemlji svakako skreće  međunarodnu pažnju na temu i na neki način jamči kritičku valorizaciju. Odsad se ove povijesti više ne mogu ignorirati. Vjerujem i da se projekt u ovakvom obimu i s ovakvim  fokusom na regionalnim razlikama ne bi mogao realizirati u Rusiji ili nekoj drugoj bivšoj sovjetskoj republici. Iskustva s kongresa pokazuju i da kritički pogledi, koji povijest arhitekture SSSR-a vežu uz postkolonijalni diskurs, još uvijek ne dolaze iz Rusije, nego od znanstvenika iz drugih dijelova bivše unije. Istovremeno, istraživači iz drugih republika obično se koncentriraju samo na svoju zemlju ili, u boljem slučaju, regiju, poput izložbe  “Modernizacija – baltička umjetnost, dizajn i arhitektura”, održane 2011. u Vilniusu. U mnogim bivšim sovjetskim republikama, uključujući Rusiju, naš je projekt inicirao žustre rasprave. Na 19. bečkom arhitektonskom kongresu usvojena je rezolucija o potrebi očuvanja modernističke baštine, što svemu daje još veću težinu.