Vježbe za vrat i preživljavanje

Dnevnik 3

Ako mi netko pokaže urednika Dnevnika koji u razmjerno kratki format emisije dovede više originalnih gostiju od Tončice Čeljuske, pojest ću svoju trenersku diplomu! U nedjelju navečer, u Dnevnik 3 dovela je mladu vedetu “Večernjaka”, Ivu Puljić Šego, što nikom drugom na sve tri nacionalne televizije vjerojatno ne bi palo na pamet. Gosti većine naših emisija su abonenti, rutinski odabrani po formuli kapetana Renaulta iz “Casablance” (“privedite uobičajene sumnjivce”), pa je ovo dobrodošlo osvježenje. Urednica je dovela i Stjepana Mesića i Matu Granića. Dobro je imati širok radar, jer ništa tako ne ubija medije kao rutina i dosada. Riječju, predvidivost.

Komentirajući ideju da se predsjednika Republike bira u parlamentu, Mesić je rekao da to ne bi bilo odveć mudro. Dobro je, objasnio je, da jedna vlast kontrolira drugu, pa baš ne bi bilo pametno imati svemogućeg kancelara na Markovu trgu. Doživotni bivši tako je lijepo demonstrirao osjećaj za ferplej, ali i za ono što nazivamo smislom za opće dobro: nadišao je osobni sukob s aktualnim predsjednikom i založio se za očuvanje postojećeg izbornog modela, premda zna da to ide u korist Ive Josipovića kojega, blago rečeno, ne cijeni…

Pola ure kulture

Doživotni bivši svojedobno je iznio nešto manje džentlmensku ideju da Hloverka Novak Srzić i Zdravko Tomac nastupaju – pod feredžama! Tomcu to ne bi dopustili vjerski osjećaji, no Hloverka bi – kako smo vidjeli u zadnjoj emisiji “Pola ure kulture” – time bila uskraćena za svoje glavno oružje u borbi za preživljavanje. A to je kimanje glavom. U tri minute priloga – pokazalo je to precizno brojanje ekspertne skupine – sugovornici je kimnula čak 106 puta! Doslovce! To je medicinski fenomen, jer bi bilo koja druga osoba uz tako mahnito kimanje dobila trzajne ozljede vrata. No ovdje je dugogodišnji trening očito učinio svoje.

Ta kategorija ljudi – klimoglavci, klimoglavke, sljegači ramenima – najjači je kadrovski inkubator ove zemlje, jer su preživjeli sve promjene država, sustava, svjetonazora i ideologija, pa se možemo kladiti, sudeći po golemom polumjeru kretanja koji taj vrat može podnijeti, kako je “Pola ure kulture” samo njezina rezervna pozicija, do prve naredne prisavske rotacije!

Tyson, dokumentarni film

Jedan jedini, 86 minuta dug dokumentarni film o Mikeu Tysonu govori više o snazi volje nego dva sveska Schopenhauerove knjižurine! Čelični Majk, čovjek koji je svojim suparnicima poručivao kako će im iščupati utrobu i onda njome nahraniti njihovu djecu, kao dječak koji je odrastao u paklu Brooklyna bio je izložen strašnom nasilju uličnih bandi. Čini se da je rođen nepobjediv. Pa ipak – vidimo u filmu – bio je slabašan i debeljuškast, nezaštićen, smiješan dječak s naočalama. “U školi su me zlostavljali, znali su mi oteti naočale. Bacili bi ih u mljekarevo vozilo. Bilo mi je neshvatljivo da mi to čine nepoznati ljudi. Nisam znao što bih, pa sam bježao. Mislim da zato ljudi poput mene u životu postanu prodorni i agresivni. Zato sam postao takav kakav jesam. Ljudi ne shvaćaju da me samo bilo strah novih poniženja”, pripovijeda Tyson. “Znao sam se boriti, ali bilo me strah potući se. Silno sam se bojao. Volio sam golubove. Ukrao sam novac i kupio golubove. Čitave sam dane provodio s njima… Neki su mi ih tipovi htjeli ukrasti. Zamolio sam ih da to ne čine, no jedan od njih je golubu zavrnuo vratom. Bacio ga je na pod. Tada sam se prvi put potukao. Uspio sam istući starijeg od sebe. Bio sam ponosan na sebe. Svi su mi od tada htjeli biti prijatelji i nitko me više nije dirao…”

Iskren do boli, Mike Tyson priznaje kako je pred svaki izlazak u ring drhtao od straha. Njegov opis zatvora, iako razmjerno kratak – tri godine stale su u tri minute – nije bio manje potresan od opisa katorge u Dostojevskog: priča kako su zatvorenici često znali kible pune izmeta bacati prema čuvarima ili supatnicima koji bi ušli na njihova vrata…

Režiser James Toback nije, ruku na srce, tokom cijelog filma više od pet puta promijenio položaj kamere, a opet je dobio vrhunsko djelo. Tysona obavezno pogledati!

Slučaj Binički

Glupi August srpske politike, “predsjednik svijeta” Vuk Jeremić, došao je na genijalnu ideju da takozvanu srpsku Novu godinu dočeka uz taktove “Marša na Drinu”, pa su neki američki Bosanci – koji se u muziku baš i ne razumiju, ali se očito razumiju u Jeremića – uzvratili jednako genijalnim prosvjedom protiv “četničke pjesme”, što su onda kongenijalno preuzeli nepismeni novinari većine hrvatskih televizija, tako da je siroti autor melodije posthumno proglašen četnikom. Pa se i Ban Ki-moon ispričao. Aleluja.

Herbert von Karajan, čovjek koji sigurno nije bio četnik, naprotiv, u nacističku se stranku učlanio već 8. travnja 1933. godine, prije četvrt stoljeća u bečkom je Musikvereinu vrlo živahno dirigirao “Marš na Drinu” Stanislava Biničkog – čovjeka čija je majka bila Njemica a otac austrijski Slaven – pa su mu i zvuci “Marša”, mada napisanog u znak pobjede protiv austrijske vojske, odisali nečim duboko njemačkim (https://www.youtube.com/watch?v=xtQnuz1LgYw).

Iza besmislenog povezivanja djela i nedjela obično stoje dva motiva – neukost ili šovinizam. Je li Richard Wagner nacist zato što je Adolf Hitler obožavao njegova djela? U čuvenim scenama “Apokalipse sada” američki marinci napalmom spaljuju vijetnamsko selo uz zvuke Wagnerova “Plesa Valkira”. Staviti veto na Wagnera? Je li “Vila Velebita” nacionalistička pjesma koja nekoga vrijeđa? Za vrijeme socijalizma taj je spjev, autora Danila Medića, Srbina, pravaša iz Doljana kraj Donjeg Lapca, bez razloga bio zabranjen, što su na svojoj koži osjetili mnogi koji su pali u napast da ga pjevaju. Srbi koji su palili bošnjačka sela, ako ćemo već o muzici, slušali su Cecu, no Ceca je danas megazvijezda, “od Horgoša do Dragaša”, i nitko se protiv nje ne buni. Pokojni general HOS-a Blaž Kraljević vrlo je rado slušao Cecu u svom štabu u Hercegovini 1992., usred rata, pa je na zapanjeno pitanje novinara zagrebačkog “Danasa” zašto sluša baš nju, rekao: “Zato što mi je dobra. Muzika je tu da spaja ljude, mi smo tu da ih razdvajamo…”