Dinamovac koji je Hajduku dao Poljud

Hrvatska više nema velikih sportskih funkcionara i organizatora s raskošnim međunarodnim iskustvom, poput Luke Bajakića, nekadašnjeg predsjednika Nogometnog saveza Hrvatske, zatim i Jugoslavije. S počecima bavljenja sportom u Osijeku, on je nakon Drugog svjetskog rata i sudjelovanja u NOB-u nastavio s radom u Zagrebu po pretežno nogometno-političkim krugovima, pored atletskih i nekih drugih. Bio je i zastupnik u Saboru SRH, te je presudno doprinio pokretanju najvećih ovdašnjih sportskih događaja. S tim 89-godišnjakom u, zašto i to ne reći, iznenađujuće dobroj psihofizičkoj kondiciji, razgovarali smo o domaćem sportu i popratnim društvenim okolnostima nekad i sad.

Da se ne bismo držali strogo kronologije: vi ste među ostalim na glasu kao spasitelj Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, ali i gradskog stadiona koji je izgrađen za tu prigodu, i ostao je na korištenje Hajduku?

Mediteranske igre su umalo otkazane, odnosno njihovo domaćinstvo u Splitu. Jugoslaviji je početkom te decenije ponestalo novca, i trebalo je smisliti način financiranja. Desilo se da sam ja kao saborski zastupnik već imao razrađen model subvencioniranja iz igara na sreću. Dotad nisam imao doticaja s organizacijom Mediteranskih igara, ali se pokazalo sretnom okolnošću to što sam već bio pripremio sistem takvog financiranja za planiranu jugoslavensku kandidaturu za Svjetsko prvenstvo u nogometu 1990. godine.

Hajduk je imao bolju atmosferu

Je li to bilo baš prvi put da se posegnulo za takvom namjenom sredstava iz toga izvora, dakle za sport?

Da, prvi put. Točnije, ja sam već 1968. kao predsjednik republičke Komisije za fizičku kulturu, tražeći da nogomet participira u dobiti Sportske prognoze, koja se i temeljila na njemu, napisao jednu studiju u tom smjeru. I ona je kasnije prihvaćena, te je nogomet počeo dobivati dio tih sredstava. Zakonski je omogućeno da se fond dobitaka unekoliko smanji na račun kladitelja, a u korist razvoja sporta. Inače, tada sam prvi put i dobio neki honorar, a dotad sam radio u sportu isključivo volonterski… Taj sistem je u konačnici iznio toliko para da smo uspjeli sagraditi stadion za Mediteranske igre u Splitu, današnji Hajdukov, Poljudsku ljepoticu – tadašnjih 80 miliona maraka. Hajduk i Split željeli su da sve radove izvodi “Lavčević”, ali on još nije imao stručne niti materijalne kapacitete za taj zahtjevni sistem gradnje, pa smo angažirali “Hidru”. Pitao sam Tita Kirigina i Marina Jurjevića Baju što su toliko zapeli za “Lavčevića”, osim što je riječ o domaćem poduzeću, i dobio odgovor da su im obećali dodatnu gradnju dva pomoćna terena. E, onda smo našli prostora da na projektu angažiramo i “Lavčevića”, pa je i to zadovoljeno.

Kad smo već kod Hajduka, priča se da ste mu pomogli u najtežem njegovu razdoblju – ne računajući ovo sadašnje – kad je sredinom šezdesetih umalo ispao iz prve lige?

Predsjednik HNS-a postao sam 1965. godine, i tad je pukla čuvena afera Planinić, kad su Hajduk, Trešnjevka i Željezničar izbačeni iz lige zbog namještanja u ranijoj sezoni. No, to je bila predrastična kazna, s mogućim posljedicama koje bi bile gore od počinjene štete. Mobilizirali smo sve snage i pretvorili to u kaznene bodove, pomogao je i Dinamov predsjednik Ivan Šibl, ali je Hajduk nakon odlaska njegova užeg vodstva i čitavog tog skandala ostao strašno uzdrman do posljednjeg kola sezone, prijetilo mu je ispadanje.

I je li zatim bilo namještanja opstanka Hajduku?

Ne, ali smo prije zadnjeg kola tajnik Saveza Ante Pavlović i ja razgovarali sa sucem utakmice Sarajevo – Radnički Beograd, da ne dopusti namještenu igru u toj utakmici i da reagira ako uoči kako Radnički, konkurent Hajduka za opstanak, na sumnjiv način pobjeđuje Sarajevo. Bilo je i tad mnogočega takvog, moralo se paziti. I nije bilo potrebno sučevo upozorenje kapitenima, nije bilo namještanja, no ja sam tada najednom dobio sijede vlasi. A nije mi to familijarno, naprotiv. Strašno sam bio napet, nevjerojatno.

Pa eto, dobili ste malo kose u Hajdukovoj boji… Općenito je zanimljiva ta vaša privrženost, kao dinamovca, Hajduku. I navodno ste jako cijenili njegova predsjednika Kirigina? O njemu se očito ne pričaju legende bez razloga.

On je bio fantastičan. Sposoban, moderan, uspješan. I pametan. Sjećam se kako je jednom zadužio Ratu Tvrdića da sjedi iza mene na tribini i po mom govoru tijela ustanovi za koga zaista navijam… Dinamovac, bez ikakve sumnje, odgovorio mu je Tvrdić nakon utakmice.

U zadnjih par desetljeća često se govori da je Dinamo bio šikaniran u Jugoslaviji. Ne računamo li slanje zagrebačkih igrača u Beograd netom poslije rata, je li doista bilo toga u desetljećima koja su slijedila?

Pa, kako to onda da Hajduk nije bio šikaniran, nego je osvojio sedam prvenstava i devet kupova Jugoslavije?

Isti koji tvrde to za Dinamo, kažu da je Hajduk bio protežiran kao režimski klub, Titov miljenik.

Ma, kakav režimski klub, Hajduk je bio snažan i zdrav klub, u svakom smislu, i neovisan, samostalan. A što se tiče Tita, molim vas, ta nemojte, ljudi… Njega sport nije ni zanimao, kamoli da bi utjecao na titule. Beogradski klubovi su bili u realno boljoj poziciji, jasno, zbog toga što su bili iz najvećeg grada, a glavnog. Pritom svakako znatno manje nego što je to Dinamo u današnjoj Hrvatskoj. Ali, Dinamo ni tada nije bio šikaniran.

Kako objašnjavate činjenicu da je osvojio samo četiri titule?

Gledajte, postoji jedna mana Dinama na koju ja i kao dinamovac moram ukazati. Vodstvo tog kluba, koje su činili moćni zagrebački uglednici, poput generala Ivana Šibla, držalo se prepotentno i bahato, i nisu gradili prijateljski imidž prema drugim sredinama. Čak ni kad bi domaćinski sačekivali protivnike. Uspoređujući to s vodstvom Hajduka, s primjerice Titom Kiriginom i njegovim suradnicima, postaje jasnije kako je Hajduk bio uspješniji. Imao je bolju atmosferu. Dinama su titula koštali prvenstveno njegovi unutarnji razlozi, a ne vanjski. Jednom sam zatekao Fredija Kramera u kadroviranju, pa mi je rekao da predlažu Josipa Vrhovca za predsjednika Dinama. Čekaj, rekao sam mu, zar ste ga uopće vidjeli da je ikad bio na utakmici… Ma, nisu ga još bili ni pitali želi li on to. A jednom smo u Haulikovoj potpisivali sporazume o suradnji između zagrebačkih klubova, pa me na odlasku zaustavio predsjednik Lokomotive, kaže, “vi ste veoma radosni, ali od tog vam ne bu niš”. Kako, pitao sam ga, i dobio odgovor da Dinamo to neće održavati. Dinamo je tada gušio sve zagrebačke klubove oko sebe, i tako si pilio granu na kojoj sjedi. A bolje bi i njemu bilo da je podržao razvoj još jednog ili dva jača gradska kluba. Uskogrudnost je presudila, prevladao je nekakav gori mentalitet, a o detaljima bih vam mogao pričati čitave dane. Ali, takvi su mnogi, pa niti Srbi tada uporno nisu pozivali Mihajla Andrejevića (doživotnog počasnog člana FIFA-e, op.a.) da im pomogne, odbacivali su ga, i tek sam ja iskoristio njegove kvalitete i veze kojima je otvarao sva vrata u svijetu.

Sport je odraz šireg društva

Kakva je bila pozicija Jugoslavije u kontinentalnoj nogometnoj organizaciji?

Veoma nezgodna, borili smo se protiv izolacije. Evropa se tada dijelila na četiri grupacije, florentinsku kao najjaču, Istočni blok, nordijske zemlje i Britance. Mi smo bili kao u žrvnju, na nama su isprobavali suce i slično. Nismo se mogli prikloniti nijednom bloku, a morali smo opstati. Imao sam tad velikog suradnika i prijatelja u dr. Mihajlu Andrejeviću, o kojem su nedavno snimili onaj film “Montevideo, bog te video”, i uz njegovu pomoć polako smo se uspinjali u evropskoj i svjetskoj organizaciji, sticali ugled i naklonost Artemia Franchia i Stanleyja Rousa, čelnih ljudi UEFA-e i FIFA-e. Shvatili smo da je moguće postići velike stvari uz pravilno utemeljeno povjerenje, a bez ikakvih zakulisnih igara.

Konačno, organizirali ste zagrebačku kandidaturu za Univerzijadu 1987. godine. Kako je došlo do toga?

U Splitu su početkom osamdesetih željeli iskoristiti svoje novosagrađene kapacitete i kandidirati se za Univerzijadu i evropsko Atletsko prvenstvo. No otišao sam tamo i s obzirom na moje zasluge za splitski sport odmah ih uvjerio da odustanu od toga i da kandidaturu prepuste Zagrebu, koji je glavni sveučilišni centar, uostalom, preko kojeg se razvilo i splitsko sveučilište. Iskoristio sam tada prisutnost predsjednika Svjetske studentske sportske federacije i Svjetske atletske federacije Prima Nebiola. Vratio sam se u Zagreb i pokrenuo inicijativu, da bi me na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. João Havelange pozdravio riječima da se vidimo na Univerzijadi u Zagrebu. A on je bio predsjednik FIFA-e, najjače pojedinačne sportske organizacije na svijetu, i bio je upućen u sve. To je tada u Jugoslaviji tako funkcioniralo, naime, lako smo se dogovorili oko domaćinstva i zajedničkog interesa, dok je danas sve prepušteno kapitalu, sve je komercijalizirano.

Što u takvim okolnostima mogu poduzeti male sredine poput naše? Osim ujedinjenja s drugima koji su u istom položaju.

Sport je uvijek bio odraz šireg društva, i ne može se od njega udaljiti. Prate ga uvjeti koji vladaju oko njega. Mi smo se 1972. s Copa do Brasil vratili kao trećeplasirani, s po četiri tisuće dolara nagrade za svakog igrača koji je odigrao svih osam utakmica, i oko toga je izbio poprilični skandal: “Isplatili im premije u devizama!” Vremena su, dakle, potpuno neusporediva. A danas smo ostali bez osnove na koju bi se sport mogao nadovezati, izgubili smo i fabrike i sportska društva, ne podržavamo razvoj sporta u zajednici, amaterizam i slično. Ne možemo se okrenuti ni tržištu, kad ga nemamo. Ovo su pravila igre s kojima maleni i slabi propadaju, pa tako i naš sport. Nekolicina pojedinaca uzme sav profit koji se može izvući, i to je to. Današnji privrednici su, pa, da ne kažem što su… Očerupali su hrvatsku industriju, ta pogledajte samo Zagreb. Zato ne možemo sa sportom, npr. nogometom, učiniti ništa posebno dok nekako ne popravimo društvenu i privrednu osnovu, i onda realno sagledamo u čemu smo dobri i što možemo podržati u dovoljnoj mjeri da bismo se mogli nositi s velikima.

Je li točno da ste Tita lično tražili jugoslavenski orden za Pelea?

Znate, prva je polovina sedamdesetih bila u svakom smislu jako burna, društveno i politički, pa i u nogometu. Nakon dva propuštena svjetska prvenstva Jugoslavija se spremala za sudjelovanje u Njemačkoj 1974. godine, a Brazil nas je tri godine prije toga pozvao za protivnika na oproštaju Pelea, koji je bio neprikosnoveno najbolji igrač svijeta u tome momentu. Kao predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, došao sam s Draganom Džajićem i Draganom Holcerom na prijem kod Tita, znajući da za proceduru dodjele ordena preko Saveznog izvršnog vijeća nemamo vremena. Vi ste u zemljama Trećeg svijeta veoma popularni, i oni će to znati cijeniti, rekao sam Titu, a on nam je samo obećao da će to biti riješeno. I bilo je, te smo još kupili jednu krasnu Kršinićevu skulpturu, i uručili to Peleu. A sama utakmica bila je veličanstvena, završila je 2:2.

Da, to je onaj susret s opjevanim golom Jurice Jerkovića…

Točno, dok sam Pele tada nije uspio zabiti, igrao je jedno poluvrijeme i zatim se oprostio. Godinu dana kasnije, međutim, vratili smo se u Južnu Ameriku na Mini Copa do Brasil, gdje su učestvovale 22 države. Izgubili smo jednu utakmicu u prvom dijelu, od Brazila, a za treće mjesto pobijedili Argentinu s 4:2 na Marakani. Još su nam dva gola poništena, a oni su oba dali iz penala. Naša je zemlja te godine bila i domaćin finala Kupa evropskih šampiona, Juventus – Ajax.