Egzistencijalist s američkog Juga
Patterson Hood: Heat Lightning Rumbles in the Distance (ATO, 2012)
Drive by Truckers su jedan od najcjenjenijih američkih rock sastava, grupa koja je i danas u stanju odsvirati južnjački zmijski rock koji vam može paralizirati cerebralnu mašineriju i izmamiti uzdah. Scenografija njihovih pjesama mitski je svijet kafane u kojoj lirski subjekt gubi subjekt jer, najblaže rečeno, pije kao smuk, i onda mu kao jedina referentna točka ostaje samo magljenje lirskog isparavanja. Patterson Hood je prije Drive by Truckersa svirao u Adam’s House Cat, posljednjih je godina pokušavao napisati roman u kojem je htio opisati dio svoga života do preseljenja u Memphis (što još nije ugledalo svjetla izdavačkih voda), no zato je uspio napraviti novi solo-album, treći u karijeri. Okupio je respektabilnu ekipu: Kelly Hogan, David Hood (Pattersonov otac, svira u legendarnim Muscle Shoals), Centro-Matic… i napravio album kojim se uspio uspeti na brdo što se nije dalo osvojiti romanom, snimivši seriju autobiografskih pjesama u kojima rekapitulira činjenicu vlastita preživljavanja, jer mu je stil života bio visokorizičan.
Velik je put Patterson Hood prevalio od prvog solo albuma “Killers and Stars”, snimljenoga akustičnom gitarom, valjda kao predah od brijačine s matičnim bendom; “Heat Lightning Rumbles in the Distance” nudi bogatu zvukovnu paletu izvedenu gotovo bez paljenja glavnoga sviračkog motora. Svoja životna iskustva Hood iznosi mirno, ističe zadovoljstvo privatnim životom kojemu je napokon uspio udahnuti smisao, bavi se odnosom sa svojom djecom zbog kojih i na turneje odlazi nerado, sjeća se nekih umrlih prijatelja u atmosferi mirne rezignacije. Naravno, da biste uživali u albumima poput ovoga, morate biti ljubitelji repeticije i jednostavnosti, jer Patterson – kad god može, kad god mu se ukaže prilika – presiječe cestu onako kako je Aleksandar presjekao Gordijski čvor. Južnjački je rock disciplina u kojoj morate biti jednostavni: to je preduvjet složenosti, garancija poznavanja zanata.
Čudno je kako se život ovoga vrsnog autora nekako poistovjetio s umjetnošću u kojoj posljednjih godina postaje vrhunski majstor. Recimo, od albuma Truckersa “Southern Rock Opera”, nakon kojega taj sastav stječe širu popularnost i opravdanu podršku kritike. Južnjački rock koji svira Hood nema, međutim, veze sa simplificirajućim prostaštvom, upravo suprotno – ova je glazba pametna, načitana i osjećajna. Hood se poslužio formom i onda je podigao na nivo na kojemu su albumi Dylana i Younga. Dosta je čuti “Betty Ford” s ovog albuma i osjetiti egzistencijalistički nemir kao u romanima Jean-Paula Sartrea. On je egzistencijalist s američkog Juga, senzibilac koji s posvećenošću pjeva o grijehu i iskupljenju, o borbi za život koji je sa svih strana okružila mračna pratnja prolupalosti, beznađa, izgubljenosti.
Patterson Hood veliki je autor, najvećeg kalibra, i nije ga nemoguće zamisliti kao Brucea Springsteena iz “The Ghost of Tom Joad” faze, kad se spuštao iz kolektivnog američkog u vlastiti individualni san i zapanjeno ga raskrinkao kao noćnu moru iz koje se mora probuditi. Jer, sve što njegovi junaci vide ozbiljno je nabrušeno da im pomuti račune i relativizira sreću. Posebno taj monotoni život, to svakodnevlje, koje kao da čuvaju dobri duhovi ovih pjesama, poručujući kako na svijetu nema ničega većeg od malih ljudi. Patterson Hood, poput velikog Randyja Newmana, cijeli svoj opus posljednjih nekoliko godina organizira kao sigurnosnu ogradu koja tu prezrenu običnost čuva kao jedino sigurno mjesto na svijetu.