Eugen Jakovčić: Vrijeme je da se kazne zločinci iz Varivoda

Hrvatskoj su javnosti Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i njezin aktivist Eugen Jakovčić poznati kako kroz borbu za procesuiranje ratnih zločina, tako i kroz nastojanja da žrtve ratnih zločina i njihove porodice dobiju obeštećenje, ali i pravo na sjećanje. Jakovčić je pratio slučaj Jovana Berića i njegovih sestara koji su tražili odštetu za roditelje ubijene u Varivodama 1995., pa razgovor počinjemo njegovim komentarom tog procesa.

– Odštetni zahtjev djece ubijenih civila iz Varivoda nije tek hir dokonih srpskih povratnika, kako se u nekim medijima pokušala predstaviti ta sudska odluka, nego način da obitelj Jovana Berića jasno i nedvosmisleno, od strane sudske instance, dobije satisfakciju za brutalno ubojstvo roditelja. Radivoj i Marija Berić, nedužni starci iz dalmatinske Bukovice, samo su željeli biti građani Hrvatske: nažalost, odazvali su se pozivu predsjednika Tuđmana koji im je jamčio sigurnost ako ostanu, zaboravivši dotadašnju dvoličnost njegove politike spram hrvatskih građana srpske nacionalnosti i općenito sudbine nepodobnih civila u ratu i poraću. U svojoj su naivnosti povjerovali pozivu da ostanu, pa su 28. rujna 1995. ubijeni od strane pripadnika hrvatskih snaga, pred kraj dvomjesečne intenzivne kampanje za koje su, kao na nekoj zločinačkoj traci od Golubića, Grubora, Gošića, Kijana i Mokrog Polja do Gline, Topuskoga, Gvozda i Vojnića, stradavali srpski starci i starice, invalidi i nesposobni za zbjeg biblijskih razmjera.

Odluka suda je presedan

Što je prethodilo odštetnom zahtjevu i što je sve svih ovih godina proživljavala obitelj Jovana Berića?

Jovanu Beriću je 15. siječnja 1992. minirana obiteljska kuća u Zadru. Maltretiran i od strane sunarodnjaka za “izdaju” i “nedovoljnu angažiranost” u vezi “srpske stvari”, “Oluju” je dočekao u Banjaluci, gdje s prognanom bošnjačkom obitelji razmjenjuje zadarsku ruševinu. U Hrvatsku se vraća 1997., kako bi u obiteljsku grobnicu sahranio roditelje, dotad pod oznakom “NN” ukopane na kninskom groblju. Zajedno sa sestrama, 2005. od države traži obeštećenje, pozivajući se na Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. DORH ulazi u spor s obitelji žrtava, što lokalni sudovi u Kninu i Šibeniku prihvaćaju te se sve razvlači do siječnja 2012., kada Vrhovni sud, kao presedan, donosi odluku kojom daje za pravo Berićima, neovisno o tome što ne postoji pravomoćna kaznena presuda za Varivode. Predmet ponovno dolazi pred kninski sud, gdje nakon dva ročišta sutkinja Ana Jeleč Pecirep, nakon punih sedam godina parničenja, prekida agoniju Jovana Berića i njegovih dviju sestara, dosuđujući svakome po 180.000 kuna.

Kako komentirate ponašanje DORH-a u ovom slučaju?

Iako Državno odvjetništvo još uvijek, kroz podizanje optužnice, nije ponudilo odgovor u vezi odgovornih za taj zločin, ono od početka insistira na netočnosti kvalifikacije zločina, da bi na kraju pokušalo primijeniti subjektivni rok zastare na tužbu Berićevih. Jovan i sestre ipak su bili pošteđeni bisera pravosuđa, koje je u drugoj građanskoj odštetnoj parnici procijenilo da je nedvojbeno da su pripadnici Hrvatske vojske odgovorni za zločin počinjen oružjem HV-a, ali izvan radnog vremena, pa država ne može snositi odgovornost za njega. Nakon presude, jasno je da su se u ovom slučaju preklopili interesi Hrvatske i obitelji Berić. Postavlja se pitanje čije je interese zastupao DORH kada im je odbijao obeštećenje; ta bi institucija trebala poznavati činjenice koje potvrđuju da je zločin počinjen i da obitelj treba biti obeštećena. Vrijeme je da se nađu počinitelji zločina čija imena kruže županijom i tako ispune obaveze koje je Hrvatska preuzela u predpristupnim pregovorima s EU-om, da će uložiti napore da se prekine nekažnjavanje najtežih kaznenih djela, neovisno o etničkom podrijetlu žrtava. Tu podsjećam na nastojanja Documente, Građanskog odbora za ljudska prava i osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u vezi konkretnih zahtjeva. Od Ministarstva branitelja tražimo hitno donošenje zakona o svim civilnim žrtvama rata, a od ministra pravosuđa otpis parničnih troškova obiteljima koje su izgubile sudske sporove tužeći državu.

Izvansudske nagodbe

Kakve pravne i političke posljedice može imati ova presuda?

Unatoč brojnim dežurnim “domoljubima”, koji mjesecima u “Večernjem listu” jezikom mržnje obasipaju voditeljicu Documente Vesnu Teršelič i rad mojih kolega i kolegica, nemajući pojma koliko je on važan za obitelji hrvatskih i srpskih civilnih žrtava rata, stvari se mijenjaju. Kampanjom “Žrtve su predugo čekale” otvorili smo veliki prostor obiteljima koje i dalje strpljivo očekuju obeštećenje. Raduje me što mi je jednu od prvih poruka nakon presude u slučaju Berić uputio Krešimir Ivančić, hrvatski branitelj čijeg su oca Zdravka 11. svibnja 1994. u okolici Daruvara ubili pripadnici srpskih paravojnih formacija: taj zločin još nije dobio sudski epilog, a obitelj nakon za njih negativne revizije Vrhovnog suda mora vratiti 43.000 kuna odštete. Hrvatsko pravosuđe još nije donijelo nijednu pravomoćnu presudu za ratne zločine počinjene u “Oluji” i nakon nje, pa kninska odluka predstavlja prvo istinsko institucionalno suočavanje sa zločinom – doduše u građanskoj parnici, ali i to je nešto. Neovisno o visini odštete, koja je 60 posto od tražene svote, uvažena je činjenična osnova za odgovornost Hrvatske u brutalnim ubojstvima mještana Varivoda.

S obzirom na rokove zastare koji će mnoge onemogućiti da zatraže odštetu, kako se obiteljima žrtava može pomoći i za što se u tom smislu Documenta zalaže?

Mnogi odštetni zahtjevi neće doživjeti ovakav epilog, jer je petogodišnji rok zastare istekao prije podnošenja tužbe. Zato je potrebna kritična količina sudskih odluka u slučajevima gdje je taj rok poštovan, kako bi se i na taj način prisililo institucije da krenu u izvansudske nagodbe s obiteljima civilnih žrtava.