Grandiozni romaneskni testament

Roberto Bolaño: 2666 (Vuković & Runjić, Zagreb, 2012., sa španjolskog preveli S. Delić, T. Tarbuk, T. Horvat Kanjera i D. Telećan)

Otkrivanje opusa Roberta Bolaña jedan je od najuzbudljivijih događaja u godinama krizne korozije ovdašnje nakladničke scene. Uz bok prijevodima nekolicine donedavnih suvremenika i odnedavnih klasika, poput Thomasa Bernharda ili W. G. Sebalda, Bolañovi nam naslovi pokazuju kako izgleda pismo sposobno preispisati svjetsku književnost na kraju prošlog i početkom ovog stoljeća, pojavljujući se u zasad pravilnim razmacima od po dvije godine: pažljiviji čitatelji primijetili su još 2008. interesantan kratki roman “Čileanski nokturno”, da bi bezobrazno ambiciozni i vrtoglavo furiozni “Divlji detektivi”, odmah po izlasku 2010., stekli rijedak status knjige čija popularnost raste uglavnom usmenim preporukama i oduševljenim pohvalama znanaca i znalaca. Konačno, ususret prošlogodišnjem Interliberu, Vuković & Runjić objavljuju Bolañove najbolje stranice; takvima ih barem smatraju bolji poznavatelji njegovog opusa.

A tih je stranica gotovo stotinu više od tisuće: “2666” je zbilja velik roman, kako obimom tako i zahvatom, hrabrošću i vještinom kojima gradi kompleksnu autorsku poetiku. Bolaño ga je pisao pet posljednjih godina života (umro je 2003., u pedesetoj, od ciroze jetre), a ta utrka sa smrću i grandiozni romaneskni testament primjereno su okončali neusporediv životopis, koji niže epizode iz ljevičarske, trockističke mladosti, česta lutanja latinskoameričkim i evropskim zemljama, kratko utamničenje u prvim danima Pinochetove čileanske strahovlade, razdoblja heroinske ovisnosti i alkoholizma, dnevne poslove čistača i čuvara praćene opsesivnim noćnim književnim radom pa, naposljetku, obiteljsko smirenje u posljednjem desetljeću života, u kojem se potpuno okrenuo prozi, kako bi zaradio više za suprugu i djecu. Njima je stoga i preporučio da, nakon što umre, pet dijelova “2666” objave kao pet zasebnih romana; honorari bi tada bili veći. Tekst je ipak izašao onako kako je i zamišljen, pa pet “knjiga” sada čitamo kao pet poglavlja.

U prvom, trojicu evropskih kritičara i jednu kritičarku povezuje interes za misterioznog pisca, nobelovskog kandidata o kojem gotovo nitko ništa ne zna, pinčonovski eluzivnog autora bizarnog imena Benno von Archimboldi. U njihovom zbližavanju, književni se interesi prepliću s intimnima, a grupa naposljetku odlazi u sjevernomeksički gradić Santa Terezu, modeliran prema stvarnom Ciudad Juárezu, poprištu stravičnoga predatorskog pohoda: u razdoblju od 1993. do 2003., naime, ondje je ubijeno više od tisuću žena, mahom siromašnih mladih zaposlenica obližnjih sweatshopova, tvorničkih logora za brutalnu eksploataciju radnog roblja Trećeg svijeta. Počinitelji nikada nisu otkriveni.

I ostatak romana vezan je pretežno uz Santa Terezu: drugi dio pripovijeda o tamošnjem psihički labilnom profesoru filozofije i njegovoj kćeri, a treći zanimljivo persiflira diskurs američkog noir krimića u priči o crnom novinaru koji iz New Yorka dolazi izvještavati s lokalnog boks-meča. Vrhunac romana, međutim, crna gravitacijska točka njegove nabujalo digresirane naracije, četvrti je dio, “Knjiga o zločinima”. Hipnotički sugestivno i istodobno jezovito suzdržano, na više od 300 stranica nižu se podrobni, formalizirani opisi otkrivenih leševa ubijenih, mučenih i silovanih djevojčica i djevojaka. Peti dio, konačno, suptilno povezuje prethodne i otkriva tajnu Benna von Archimboldija…

Ono što nužno ostaje izvan ovakvog sažetog prikaza, halucinantna je čarolija Bolañovih pripovjednih glasova, monumentalna arhitektonika djela koje istodobno zatravljuje inovativnošću i stvara fantomski privid već viđenog. Pritom, nije riječ o paradoksu – ovakvo pisanje nešto nam je posve novo, fascinantno i nepoznato; pa opet, baš smo tako zamišljali uistinu veliku, moćnu književnost vremena u kojem živimo.