Ima li pilota u Kroacija erlajnsu?

Gotovo milijarda kuna nagomilanog duga, 475 milijuna kuna gubitaka prošle godine, lažno prikazivanje vrijednosti aviona, astronomske plaće koje su pred parlamentarne izbore povećane za 30 posto… Loše sustiže lošije – takvo je stanje u nacionalnom avioprijevozniku Kroacija erlajnsu.

Međutim, to nije sve. Umjesto da novi predsjednik Uprave Krešimir Kučko krene u čišćenje nereda koji obilježava poslovanje ove tvrtke od njezina osnutka, prvi potezi nakon restrukturiranja idu u sasvim dugom smjeru, temeljeni na prijedlozima konzultanata koje su angažirale prethodne uprave. Prema planu restrukturiranja koji je predstavljen radnicima prije desetak dana, usred predstojećeg bankrota kompanije, broj rukovodilaca tvrtke – menadžment, kako se to danas voli reći – bit će povećan s devet na 12 posto od ukupnog broja zaposlenika, čime će se, naravno, povećati i trošak za njihove plaće. S druge strane, konzultanti iz BDO-a predvidjeli su otpuštanje oko dvadeset posto radnika, što znači da će ih između 200 i 250 ostati bez posla, uglavnom u operativi koja donosi prihode.

Takav se plan nije svidio zaposlenima, pa su to na Zboru radnika i prigovorili konzultantu (prijašnjem potencijalnom zaposleniku Kroacija erlajnsa), koji im je rekao da ne želi “razgovarati s ruljom”! A sve što je “rulja” tražila bilo je da se objasni zašto se povećava broj direktora, posebno zašto se umjesto dosadašnjeg glavnog direktora uvodi dvočlana Uprava, a istodobno najavljuju otkazi nižerangiranom osoblju, uključujući pilote, stjuardese i ostale koji stvaraju prihode poduzeću.

Zbog ponašanja “svoga” konzultanta, Kučko se radnicima ispričao i-mejlom u kojem je izrazio žaljenje što su nazvani ruljom, ali nije objasnio zašto se tako drastično povećava broj menadžera što će, tvrde sindikalisti, dovesti do novoga političko-podobnog zapošljavanja i izmišljanja nepotrebnih radnih mjesta (kojih ionako ima previše), kako bi se zadovoljili nepresušni apetiti vladajućih. Realan broj zaposlenih za kompaniju veličine Kroacija erlajnsa bio bi između 600 i 650. Sindikati su najavili oštru borbu protiv otpuštanja, tvrdeći da se restrukturiranje može provesti bez otkaza petini zaposlenih. Sazivanje novog Zbora radnika još se očekuje, posebno među “ruljom”, koju zanima kako je moguće da se u plan restrukturiranja, koji je plaćen stotine tisuća kuna, “zaboravilo” unijeti 200 milijuna kuna kamata koje nisu zabilježene u bilanci. Plan je prošao kroz ruke ministra prometa Siniše Hajdaša Dončića i Nadzornog odbora, da bi se naknadno sjetili tričavih dvjestotinjak milijuna zbog kojih će se morati ponovno pisati, što će opet koštati kompaniju, a time i porezne obveznike.

Činjenica je da su promjene nužne: Kroacija erlajns, vođena na ovakav način, može samo završiti u stečaju. Točnije, već je propala, ali je država stalnim ubrizgavanjem novca drži na životu. Za to su najvećim dijelom zaslužni Ivan Mišetić i Srećko Šimunović, koji su tvrtku vodili gotovo dvadeset godina. Nova je Uprava pod Kučkom konačno izračunala pravu bilancu vrijednosti Kroacija erlajnsa – ispravak vrijednosti zrakoplova i unos kamate koju država plaća za zrakoplove povećala je minus Kroacije za gotovo 300 milijuna kuna. Lažirana vrijednost dosad nikome nije smetala, nitko za to neće odgovarati, iako su svi znali da avioni ne vrijede toliko na koliko su procijenjeni, pa su Mišetić i Šimunović i mogli razmišljati o visokim otpremninama. Ti bi višemilijunski “zlatni padobrani” (ugovore potpisao Miomir Žužul, tadašnji predsjednik NO-a) bili sasvim u skladu s enormno visokim plaćama koje je dvojac primao za težak posao (uključivao je i posao teklića avionskih karata bivšem premijeru i njegovoj obitelji).

Unatoč svemu, u Kroacija erlajnsu se hvale da bi – kad bi se riješili svih tih dugova, kamata i najavljenog troška za otpremnine zaposlenih u visini od 40 milijuna kuna, što će pokušati pribaviti kreditom – gubitak bio smanjen na “samo” 64 milijuna kuna. Zanimljivo je da upravo toliko stoji novi zrakoplov koji namjerava kupiti Agencija za civilno zrakoplovstvo, kako bi ga koristila za kalibriranje, odnosno kontrolu i umjeravanje radionavigacijskih sustava u zračnim lukama. Ta institucija, sastavljena od bivših zaposlenika Ministarstva prometa, tehničkog osoblja Kroacija erlajnsa, ali i rashodovanih špijuna (sveukupno njih osamdesetak), pliva u novcu: prosječna plaća daleko je iznad 20.000 kuna bruto, a direktor Agencije Omer Pita, tvrde mediji, prima oko 23.000 neto. Respektabilno i za puno bogatije države od krahirane Hrvatske! No takva primanja ne trebaju čuditi – Agencija ima gomilu novca naprosto zato jer uzima naknadu od svake avionske karte, pa i onih stranih prijevoznika s kojima nema ništa, premda bi logično bilo da se financira od karata putnika samo na zrakoplovima registriranima u Hrvatskoj, koji su pod njezinim nadzorom. Ovako, Agenciji je svejedno kojim zrakoplovima putnici lete, a posljedica toga je da je u Hrvatskoj sve manje zrakoplova u registru koji nadzire Agencija. Sigurnost letenja je apsolutna (sto posto) samo kad nitko ne leti. Agencija ima toliko novca da ne zna što će s njim, pa je Vladi u planu poslovanja za ovu godinu (koji je prihvaćen!) predložila da kupi zrakoplov ili poslovni prostor – Vlada nema ništa protiv jer, navodno, nabava ne ide iz proračuna. Nažalost, to je istina, ali riječ je ipak o “parafiskalnom” nametu koji opterećuje sve. Već su našli i tipove aviona koji bi im odgovarali te dobrohotno ponudili i državnim dužnosnicima da lete s njima kad Vladin zrakoplov bude na servisu.

E sad, zašto bi Agencija kupovala zrakoplov koji bi joj se, precizno je izračunato, isplatio nakon 49 godina rada na kalibriranju, ako je Kontrola leta godišnje za taj posao jednoj srpskoj kompaniji isplaćivala tek nešto više od milijun kuna? Da je to Kontroli potrebno, sami bi išli u nabavu zrakoplova, za što raspolažu s više nego dovoljno sredstava. Odgovor nije, kako bi se moglo pretpostaviti, u činjenici da su radionavigaciju umjeravali Srbi; oni su u ovoj priči potpuno nebitni, ali je zato važno kome je plaćeno 68.000 kuna (iznad 70.000 mora ići postupak javne nabave) za studiju izvodljivosti, tko bi uzeo proviziju za kupnju, kao i tko bi avionom letio. A tu dolazimo do bitnih imena na domaćoj aviosceni: slučajno se, naime, dogodilo da su u vrijeme kad se krenulo u plan nabave aviona, sin Tončija Peovića, direktora zagrebačke Zračne luke, i nećak Jure Kapetanovića, eksperta u Europskoj agenciji za zračni promet (za kojeg se tvrdilo da je u ime Vlade pregovarao o predaji s tada odbjeglim generalom Antom Gotovinom), pred završetkom školovanja za civilne pilote.