Intrigator

Je li Europska komisija uopće blagoslovila ugovor s DIV-om?

EU: Nismo još vidjeli ugovor za Brodosplit

“Hrvatske vlasti još nisu upoznale Komisiju s ugovorom o privatizaciji Brodosplita”, otpisala je “Novostima” Maria Madrid, glasnogovornica povjerenika za tržišno natjecanje Joaquina Almunije

Ugovor o privatizaciji Brodosplita usuglašen je s Europskom komisijom i njegovo potpisivanje očekuje se krajem veljače, izjavio je prije tri tjedna ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, a zatim su to vjerno prenijeli hrvatski mediji. Sadržaj ugovora, međutim, nije nigdje objavljen, nije čak ni prepričan u osnovnim crtama, kao što bi očekivala javnost i nadasve radnici splitskog škvera. Njihovi sindikalni predstavnici, ozloglašeni remetilački čimbenik u operaciji prodaje Brodosplita, pogotovo nisu upoznati s transakcijom.

Kupac je već određen – privatni proizvođač vijčane robe DIV iz Samobora – no to ionako odavno znamo. Ostaju nam enigmom okolnosti pod kojima bi se kupoprodaja odigrala, a naročito s obzirom na brojne unaprijed iznesene, pa, kontroverze. Stoga smo uputili zahtjev svima trima subjektima u toj priči, da nam ljubazno i otvoreno pokažu misteriozni dokument s blagoslovom europskounijske izvršne vlasti. Ministarstvo gospodarstva i sam DIV na taj upit nisu odgovorili baš ništa, ali teško bi bilo ustvrditi da smo se zbog toga jako iznenadili.

Čuđenje je nastupilo tek nakon kratkog odgovora službe za odnose s javnošću Joaquina Almunije, potpredsjednika Europske komisije i povjerenika za tržišno natjecanje.

“Hrvatske vlasti još nisu upoznale Komisiju s ugovorom o privatizaciji Brodosplita”, otpisala je “Novostima” glasnogovornica Maria Madrid. Ne posve sigurni u smisao prepiske, zatražili smo dodatno tumačenje odnosa između Hrvatske i Unije u predmetu splitskog brodogradilišta, no potom su i oni zauzeli ignorantski stav te je zamrla svaka daljnja naša komunikacija.

Ostaje nam zaključiti da ugovora još nema i da se uvjeti nužni za tu krajnje sumnjivu kupoprodaju – u kojoj radnici sudjeluju tek kao suvišna stavka – zapravo još dogovaraju, dok se javnost nastoji preparirati u duhu trijumfalističkih najava o svijetloj budućnosti Brodosplita i hrvatske brodogradnje općenito. Slična se igra još uvijek forsira, naime, i oko riječkoga 3. maja, a rokovi despotski određeni za privatizaciju ubrzano se primiču. Nećemo iznositi zaključak kome to najviše odgovara – možete i sami.

Igor Lasić

Gluho uho

S februarom su zagrebački Klovićevi dvori dobili noćni sadržaj, no odmah po pokretanju “Žednog uha” pobunio se predsjednik Upravnog vijeća Klovićevih dvora Zvonko Maković, zatraživši prekid tog muzičkog programa, smatrajući kako galerija nije mjesto za koncerte uz alkohol. Muzički program u Klovićeve dvore dovela je nova ravnateljica Marina Viculin, u suradnji s uspješnim koncertnim promotorom Matom Škugorom, kako bi se iskoristio prostor podruma, a sama galerija približila populaciji između 25 i 35 godina koja, po mišljenju ravnateljice, slabije posjećuje institucije te vrste.

Nakon Makovićeve pobune, ravnateljica je priznala da o uvođenju novog programa nije obavijestila Upravno vijeće, ne očekujući da će nekima u njemu to biti tako neobično. No očigledno je da su u pitanju vrlo različiti pogledi na ulogu tradicionalnih kulturnih institucija.

Mate Škugor za “Novosti” ističe kako je Državni inspektorat potvrdio da program zadovoljava sve zakonske uvjete i ima dozvolu za rad uz potpisane ugovore s Klovićevim dvorima, te dodaje da su koncerti u sklopu galerija normalna praksa u svijetu.

– U najpoznatijoj svjetskoj suvremenoj galeriji Tate Modern održavaju se koncerti, pa ne vidim zašto se ne bi mogli i kod nas. Takvi programi nisu naša izmišljotina – ističe Škugor.

Galerijski prostor Klovićevih dvora, kao i do sada, danju funkcionira kao izložbeni prostor, a noću bi bio obogaćen muzičkom djelatnošću. “Žedno uho” je dodatni sadržaj, koji u vidu virtualnog kluba postoji samo nekoliko sati, za trajanja koncerta, i onda nestaje.

– Napravili smo specijalnu konstrukciju koja se praktički ne vidi i zasigurno ne smeta umjetničkoj izložbi ili nekom drugom tamošnjem događanju. Po završetku izložbe, u 19 sati mi krećemo u postavljanje svega potrebnog, gradimo “klub”, a po završetku programa, u jutarnjim satima, rastavljamo ga i u sedam ujutro više nema ničeg vezanog uz taj virtualni klub. Riječ je o normalnom postupku, koji se po takvim pravilima mora odvijati svaki put kada se nešto održava u nekom gradskom prostoru – objašnjava Škugor.

Mirna Jasić

Kratko & jasno

Zoran Pusić, GOLJP

Treba istražiti ulogu Hrvatske

Odgovornost će biti i na Vladi i Saboru ako se poslije ovog izvještaja ne zatraži istraga o ulozi Hrvatske u tajnom programu CIA-e

Prema izvještaju američke humanitarne organizacije Open Society Justice Initiative, u tajnom programu CIA-e osumnjičeni za terorizam su otimani, prebacivani u zatvore u drugim zemljama, ispitivani i mučeni, u čemu su sudjelovale 54 zemlje, među kojima i Hrvatska?

Jedno je borba protiv terorista, a sasvim je druga stvar držati ljude u tajnim zatvorima u zemljama za koje se ocijeni da neće postavljati previše pitanja o zakonitosti postupka i kršenjima ljudskih prava, koje ovaj izvještaj opisuje. Kao da smo u srednjem vijeku, ne zaostajući u okrutnosti za teroristima i ne mareći previše za kolateralne žrtve. Jer u čemu smo onda različiti od njih?!

Na kome je odgovornost za kršenja ljudskih prava?

Na CIA-i, na vladi SAD-a, na vladama koje su u tome sudjelovale, jer jedno je odlučno se suprotstaviti terorizmu, a drugo dozvoliti agencijama da vas tretiraju kao trećerazredne državice za obavljanje prljavih poslova. Odgovornost će biti i na hrvatskoj vladi i Saboru, ako se poslije ovog izvještaja ne zatraži istraga o ulozi Hrvatske u svemu tome. S obzirom na to da se te informacije drže u tajnosti, za pretpostaviti je da je broj mučenih veći od otkrivenog. Ako je tako u SAD-u, kao demokratskoj zemlji sa snažnim nevladinim organizacijama i slobodnim medijima – što je i razlog zbog kojeg je CIA osnovala globalnu mrežu tajnih zatvora izvan SAD – bojim se da je u svijetu broj žrtava terorizma državnog aparata ogroman.

Zemlje koje su sudjelovale pozvane su da objave podatke. Hoće li to ostati nagađanje i povod smišljanja teorija zavjere?

Važno je da se takva praksa, za koju su neki iz administracije predsjednika Georgea Busha skovali ciničan naziv “pojačane tehnike ispitivanja”, smjesta obustavi. I u SAD-u i u drugim državama postoje ljudi, i to ne samo u nevladinim organizacijama već i visoko u državnom aparatu, koji su svjesni da takvi tajni nezakoniti postupci nagrizaju temelje demokracije zbog čije zaštite se navodno provode. U američkom Senatu osnovan je odbor koji je podnio opsežan izvještaj o toj višegodišnjoj tajnoj praksi CIA-e, a koji je zasad tajan.

Mirna Jasić

Dnevnik “21. stoljeće” ugašen zbog financijskih teškoća

Stoljeće trajalo tri mjeseca

Novi medijski projekt generirao je milijunska dugovanja prema tiskari, dobavljačima i angažiranim novinarima koji, nažalost, najvjerojatnije nikada neće vidjeti svoj novac

Naprasnim prestankom izlaženja “21. stoljeća”, najmlađih dnevnih novina na hrvatskom tržištu, prošlog ponedjeljka napokon je razotkrivena i gola istina vezana uz taj medijski projekt, koji je u samo dva i pol mjeseca generirao milijunske gubitke i dugovanja prema tiskari, dobavljačima i angažiranim novinarima koji, nažalost, najvjerojatnije nikada neće vidjeti zarađeni novac.

U priopćenju izdavača “21. stoljeća” Marjana Jurleke kao isključivi krivac za gašenje projekta navedena je državna tiskara Vjesnik d.d.

“Sa žaljenjem moramo objaviti da smo bili primorani odgoditi izlazak sljedećeg broja… Na donošenje takve odluke prisiljeni smo zbog neobjašnjivog ponašanja tiskare Vjesnik, koja nam je inicijalno dogovorenu cijenu tiska bez obrazloženja i utemeljenih razloga povećala više od tri puta. Pod takvim uvjetima projekt ne može biti profitabilan i održiv te je, nažalost, jedina moguća i odgovorna odluka odgađanje izlaska sljedećeg broja”, izjavio je Jurleka.

S druge strane, relativno “suh” odgovor Vjesnika razotkriva dio drame u kojoj su te dnevne novine bile od samog početka izlaženja.

“Cijena tiska je obračunata prema važećim standardima, prema potpisanom ugovoru. Kako je tvrtka Miran dan preuzela obvezu nabavke papira, a Vjesnik nabavku ostalog repromaterijala, razvidno je da papir za tisak novina od strane izdavača nije osiguran, kao i novac za podmirenje dospjelih obveza za tisak koje do danas iznose 1,7 milijuna kuna, dok je ukupno dug negdje oko 2,5 milijuna kuna. Cijena tiska je dogovorena na bazi 100.000 primjeraka dnevno, ali je nažalost tržište odlučilo da se novine tiskaju u nakladi od 20.000 primjeraka”, piše u priopćenju Vjesnika.

No precizniji podaci tiskare do kojih smo došli još su bolniji za izdavača, jer je naklada posljednjih desetak dana drastično padala. Od 31. siječnja – prvog dana nakon, kako mnogi tvrde, sudbonosne odluke Nadzornog odbora HBOR-a kojom je odbijen već odobreni spasonosni kredit od 35 milijuna kuna reklamnoj agenciji Digitel, navodno pravom igraču koji stoji iza “21. stoljeća” – tiskana naklada je sa 33.000 srezana na 18.000 primjeraka. Svakim danom se smanjivala, da bi posljednji broj bio tiskan u 12.000 primjeraka, daleko ispod 15.000 dnevno prodanih primjeraka, što je cilj koji su čelnici tvrtke nedavno naveli svojim zaposlenicima kao motivacijski faktor, uz istovremenu najavu rezanja plaća.

Koliko se primjeraka dnevno prodavalo zasad je još nepoznato, ali nije tajna da je neposredno prije prestanka izlaženja lista račun “21. stoljeća” bio u blokadi zbog neplaćanja tiskari, a radnici su se nadali plaćama i honorarima, koji nekima nisu isplaćeni još od studenoga prošle godine, kada je list pokrenut.

Iako se nagađa da će se o mogućnosti daljnjeg izlaženja lista raspravljati za desetak dana, najnovija je vijest da je račun “21. stoljeća” od početka ovog tjedna opet u blokadi i da je pokrenut postupak iseljenja redakcije iz prostora, koji je također u vlasništvu Vjesnika.

Goran Plavšić

 

Novinarka Nataša Škaričić traži izmjenu Zakona o medijima

RPO na Ustavnom sudu

 

 

Novinarka “Slobodne Dalmacije” Nataša Škaričić uputila je početkom ovog tjedna Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu suglasnosti Zakona o medijima s Ustavom, koji su podržali sindikat Akademska solidarnost, 11 sveučilišnih profesora novinarstva i deseci novinara.

Sporan je drugi članak Zakona radi diskriminatorne definicije novinara i posljedičnih diskriminatornih tumačenja koja dolaze od najviših sudskih instanci u Hrvatskoj. Tu je novinar, uz opis posla, definiran kao fizička osoba koja je “zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom”.

Novinari, profesori i sindikat navode da se radi o zastarjeloj i restriktivnoj definiciji novinara kroz radno-pravni status, koja isključuje sve fizičke osobe koje obavljaju novinarsku djelatnost izvan kruga nakladnika i putem nekog drugog zakonski reguliranog oblika suradnje, pa čak i ako imaju priznati status u Hrvatskom novinarskom društvu (HND).

Posebni problem je navođenje u Zakonu dvaju tipova zapošljavanja novinara, što je dovelo do današnje manipulacije s radnim pravima novinara koji tu djelatnost obavljaju kao tzv. samostalno zanimanje. Naime, od 1999. medijska korporacija EPH počela je primjenjivati sa samostalnim novinarima famozne RPO ugovore, koji su se kasnije raširili po svim medijima, a koje je za EPH skrojio odvjetnički ured Vesne Alaburić i Orsata Miljenića, današnjeg ministra pravosuđa. RPO ugovorima izdavači su novinare ekskluzivno vezivali uz sebe, čak ih postavljali za urednike, a da istovremeno iz njih nisu proizlazila i prava iz Zakona o radu.

Zakon o medijima uređuje profesionalne a ne radno-pravne standarde, no ipak je na osnovu tih manipulacija drugim člankom Vrhovni sud ukinuo presudu kojom je Nataša Škaričić, dobivši za pravo na prvom i drugom stupnju, dokazala da su RPO novinari zapravo u klasičnom radnom odnosu. Zanimljivo, tako misle i vodeći sveučilišni stručnjaci za radno pravo, koji su nedavno sudjelovali na okruglom stolu HND-a, no iz nekog razloga opći konsenzus pravne struke prestaje s odvjetnicima i sucima Vrhovnog suda.

Nikola Bajto

 

EGIDA: Katran & perje

Srcedrapateljna priča svjetskog malverzatora

Nije koza nego Wolf

Poslovni partner nekih domaćih medijskih vlasnika oslobođen je od optužbe da je zamračio lovu Karlovačke industrije obuće

 

FOTO1: Fot PIXSELL

Op.Ur.: Wolf – bez legende, obrezati!

 

 

Rasturi nam nekoliko beznačajnih firmi u tranzicijskoj državi, zajedno s njim izrugujemo se primitivčinama, a na kraju mu objavimo slavodobitan intervju u novinama…

Ovim radnim zadatkom, “Jutarnji list” odlučio je napaćenom pučanstvu još jednom utjerati omiljenog privatizacijskog putnika namjernika – Waltera Wolfa – “mogula čije se bogatstvo procjenjuje na 80 milijuna eura”.

Neposredan povod za slavljenički intervju bila je činjenica da je taj poslovni partner nekih domaćih medijskih vlasnika, inače i trgovac oružjem, oslobođen od optužbe da je zamračio lovu Karlovačke industrije obuće. U socijalističkom režimu, na dnevnoj bazi u ovoj je tvornici bilo zatočeno i do 3.000 radnika, koji danas na mjestu srušenog kazamata slobodno kupuju u trgovini Lidl. Jedan od Wolfovih instaliranih direktora bio je 2000-ih uhapšen na njemačkoj granici s pola kile heroina, no sranja se događaju. Tko radi, taj i griješi.

Wolf je omiljen i među građanstvom Pazina (Puris), Zadra (Maraska) i Lamjana s Ugljana (Brodoremont), gdje je neviđenom sposobnošću uspio potamaniti navedene tvrtke. U članku rutinsko masturbatorskog stila, nabraja se da Wolf, “živahni 73-godišnjak, naftaš i playboy”, živi u Kanadi na ranču s heliodromom (cijena: 80 mil US), ima 30 godina mlađu sponzorušu nepoznate novčane vrijednosti, te se čudi što ga čobani iz Hrvatske zajebavaju za nekih 20.000 eura, kada on vozi “Lambordžini” skuplji od pola milijuna dolara. Obogatio se inače u afričkim zemljama pogođenim građanskim ratovima, pa je došepao i do nas kada je došlo vrijeme za malo zdravog, dobrog starog kapitalističkog lešinarenja.

Čitateljima je predočen i krucijalan podatak da Wolf u posljednje vrijeme “puši lulu kako bi potjerao komarce s terase, ali ne uvlači”. Ovim hobijem relaksira se od optužbi da je dao mito od 300.000 eura Janezu Janši u aferi Patria. Nakon “enormnih uspjeha i ulaska u najuglednije krugove sedamdesetih godina”, sumnja se da je Wolf umiješan u općenite malverzacije Hypo banke i političara, pa su sirotom djedici blokirani računi u europskim bankama. Stoga ima da tuži sve države koje ga lažno optužuju, uz pomoć prijateljske odvjetničke obitelji Thomson, inače vlasnika 168 svjetskih medija.

Na radost čitateljstva, ovo nije bila prva WW-ova priča: sličnu je objavio prije desetak godina jedan danas ugašeni tjednik, poznat po tome što nikada za novac nije objavljivao naručene biografije kriminalaca. Svijetle tradicije domaćeg novinarstva žive.

Petar Glodić