Irena Matijašević: Ofelija Hamleta pojede za doručak

Irena Matijašević diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik, a radi kao  urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Piše eseje i poeziju; dosad je objavila zbirke “Naizgled”, “Južne životinje” te, prošle godine za AGM, “Danska H2O”. Pjesme su joj prevođene na njemački, slovački i poljski.

U vašoj su posljednjoj zbirci pjesama Hamletove sugovornice dobile novi glas?

Šekspirove sam sonete osjetila kao toplinu, tako je i počela knjiga “Danska H2O”, iz emocije. Osjetila sam bliskost sa ženama koje pate, Ofelijom i Gertrudom, a i s muškarcima. Nitko nije zlo po sebi. Takvim smo ljudima i sami okruženi. Puno je knjiga napisano kao obračun sa svijetom, zato što nije onakav kakav smo htjeli da bude. Svi prolazimo Ofelije, Gertrude, Hamlete, svi imamo faze kad smo ljuti i osvetnici, kad žalujemo za nekim bliskim, kad volimo a ne smijemo, jer je biti majka važnije od biti žena… Mislim da sam doticala univerzalne probleme, no u nekoj mjeri i specifične za ovaj prostor. Prvo mi je došla emocija, a ne ideja. Pretočiti tolike količine emocija u tekst bio je unutrašnji imperativ, kao i razviti razumijevanje nekoliko likova, pa im oprostiti: kad ih opišemo, da im i otpišemo…

Trebamo junake i junakinje

Kakva junakinja danas treba biti i treba li uopće biti junaka?

Trebamo i junake i junakinje. Danska ima nekoliko junaka: tog kralja koji se budi iz mrtvih i još vjeruje u ljubav, buntovnicu Ofeliju, arhetipsku kći koja malo sliči i na Kordeliju. Imamo i Gertrudu, koja je survajvor, koja opstaje iako nije veliki idealist. Trebamo junake, jer junak signalizira ideale. A bez ideala, život je puko preživljavanje.

Što vam voda, koja je i u naslovu nove zbirke, znači kao motiv?

H2O je zakon spajanja. Hamlet je H, a Ofelija je O, dva Hamleta i jedna Ofelija. Moguće je i tako pročitati, ne nužno kao kemijsku formulu za vodu. Ne bježim od te dvosmislenosti naslova. Puno vode teče dramom, ona je sva prepuna vode i nanosa. Voda prima u sebe sve te teške i složene odnose među likovima, ona čisti, nestaje, javlja se u gotovo svim pojavnim oblicima, kao jezero, more, kiša, magla, vlaga… kad sam pisala, sama je dolazila. Stalno je u sloju metafore bila neka voda, figurativni ili metaforički sloj pun je nje. Ipak, najzanimljivije mi je ostati kod simbolike naslova H2O i pokušati odgovoriti na tajnu zašto voda treba baš dva atoma vodika i samo jedan kisika. Odnosno, kako to da za uspješan spoj, molekulu vode, trebaju dva Hamleta i jedna Ofelija. Odgovor je taj da drama njihov odnos postavlja tako da se stječe dojam da Ofelija može pojesti Hamleta za doručak, odnosno da su dvije hamletovske osobnosti ravnopravne jednoj njezinoj. To je feminizam.

Postoji li hrvatska ženska književnost? Tko je zastupa i kakve veze ima s tzv. ženskim pismom? Ima li, kao nekada, potrebe za tim distinkcijama?

Ne znam ima li potrebe, ali rade se te razlike. Ne znam jesmo li kao bića više određeni rodom, spolom, nacionalnošću, rasom, klasom… ili samo time kako se zovemo. To mi je nepoznato. Svatko sebi treba odgovoriti što je: je li žena ponajprije ili ponajmanje žena, je li Hrvat ponajprije Hrvat, pa onda sve ostalo? Je li srednja klasa, koja odumire, prvenstvena odrednica nečijeg identiteta? To su vrlo intimne stvari. Kad je riječ o književnosti, ne volim te podjele na žensku književnost i žensko pismo, jer sugeriraju manjinsku književnost i manjinsko pismo, jer nema analognog naziva za muški rod, koji je podrazumijevana književnost. A ženska je iznimka. Sigurna sam da činjenica što sam žena ipak utječe na moje pisanje, upravo onoliko koliko je i sadržana u mojemu identitetu. Najgore je krivotvoriti sebe i lažno se predstavljati.

Jezik mi je sklonište

Koliko je interes za psihoanalizu utjecao na vaše pisanje?

Psihoanaliza je vrlo važna kao metoda samospoznaje ili introspekcije, koja dovodi do spoznaje aktualnog stanja duše. Ona ima svoj rječnik i pojmovlje i svakako je dobra za dijagnostiku, ali nisam sigurna da je dobra za iscjeljenje. Jer, u nekoj mjeri, svim ljudima trebaju i dobre objektivne okolnosti, osim subjektivnih. To bi bilo zdravo društvo. Zajamčen posao. Ako posjeduješ kvalifikaciju za posao, trebao bi imati i sigurnost da svojim radom možeš ostvariti stanoviti životni standard, a ne radom dospjeti u siromaštvo… Jer, što ti vrijedi samouvid ako te svaki dan bombardiraju negativnim vijestima, ako zločini i pronevjere vire s prvih stranica novina ili podaci o nezaposlenosti… Divno je ovladati sobom i upoznati sebe, samouvid je nužan, preko prakse kontemplacije, introspekcije ili kako već kome odgovara, ali ne treba ni pretjerivati s njim, što baš rade moji likovi… Nekad treba naprosto imati dobre okolnosti, živjeti u zdravom okolišu. Danska tematizira bolest države, a ona je zbroj ljudi i okoliša u kojem oni žive. Stalno se prepliće to subjektivno i objektivno blagostanje.

Jesu li pisci najkonzervativniji od svih umjetnika?

Usporedim li pisanje s glazbom, čini mi se da se glazbenici usuđuju više: odlaze jako daleko, u halucinaciji i psihodeliji, recimo. Književnici su ipak artikulirani, u jeziku. Nisu u kriku i bijesu, u neartikuliranom plaču i smijehu, što je naš jezik kad se rodimo. Jezik nam daje zaštitu, artikulacija je sigurnost. Zato i pišem, da bih se osjetila sigurno, da u jeziku nađem dom, da mi bude sklonište. Zato pisci možda i jesu najkonzervativniji, jer preko jezika dolazimo da mišljenja. Ne postoji mišljenje izvan jezika, ali postoji osjećanje izvan riječi. Tako da je rabiti riječ uvijek neko povezivanje sastojaka koji su u tom trenutku “mislivi”. Možda je riječ o jakoj aktivnosti jedne polovice mozga u trenutku artikulacije, to bolje znaju istraživači mozga. Pisci bi svakako trebali imati tu jače izraženu sposobnost artikulacije  posredstvom riječi.