Mrtvi kapitali i neumrli ideali
Robert Service: Comrades! A History of World Communism (Macmillan, 2007)
U vrijeme pada komunističko-marksističkih režima krajem osamdesetih i disolucije evropskih komunističkih partija, televizijske kamere zabilježile su potresan istup jedne talijanske komunistice: atraktivna žena u mlađim srednjim godinama zapitala se sa suzama u očima što će sada biti s vjerom njihovih očeva, s njihovim idealima. Upečatljiva televizijska sličica s margine jedne prevratničke epohe sugerirala je da se komunizam prenosi kao dio obiteljske tradicije te da za mnoge predstavlja ideal društvene jednakosti i ravnopravnosti.
Pitanje odnosa komunizma i socijalnih ideala ostalo je i dvadeset godina kasnije visjeti u zraku. Mogu li ideali socijalne ravnopravnosti živjeti i bez komunizma? Jesu li ideali preživjeli pad komunizma ili su preživjeli komunizam kao takav? Moramo li zbog očuvanja ideala socijalne jednakosti i ravnopravnosti odbaciti komunizam ili u određenoj mjeri sačuvati njegovo nasljeđe?
Pitanje što je bio komunizam u tom je smislu i potraga za idealima današnjice. U vrijeme krize neoliberalnoga kapitalizma, komunizam se ponovno čini aktualnim – ne zbog sebe samog, koliko zbog idealizma koji se s njime više od stoljeća i pol poistovjećivao. “Drugovi! Povijest svjetskog komunizma” oksfordskog profesora Roberta Servicea (kontroverznog autora biografije Trockoga) daje osnovne historiografske uvide u povijesni život komunizma.
Kao prvo, tu je terminološka zbrka. Socijalizam, socijaldemokracija i anarhizam ideološki se preklapaju s komunizmom. U vrijeme Oktobarske revolucije, Lenjin je prisvojio termin komunizam kako bi razdvojio svoju partiju i ideje od ostatka političke ljevice. No terminološke nejasnoće ostale su do dana današnjeg. U širem smislu, komunizam je i socijalizam, kao prva faza transformacije društva, i socijaldemokracija, kao prve historijske marksističke partije, a s njime se preklapaju i određeni aspekti anarhizma. Kao drugo, tu je fenomen nasilja. Lenjin je u tekstovima Marxa i Engelsa tražio opravdanje revolucionarnog nasilja. Odgovor je pronašao u frazi “diktatura proletarijata”, koju je Marx upotrijebio desetak puta. Buržoasku državu trebalo je uništiti oružanim ustankom i proleterskom diktaturom. Prema Lenjinu, “tranziciju prema socijalizmu” mogla je osigurati samo diktatura, kontrarevoluciju je trebalo brutalno razbiti, a građanska prava suzbiti… Takvo zagovaranje i prakticiranje nasilja već je dvadesetih osupnulo mnoge poznate ljevičare, poput Antonija Gramscija, Otta Bauera, Bertranda Russella, Rose Luxemburg ili Karla Kautskoga.
Kao treće, svako protivljenje politici Moskve proglašavalo se herezom: tendencija sovjetske kontrole nad svjetskim komunizmom ostat će trajno obilježje pokreta. Kao četvrto, pitanje demokracije – u sovjetskom ustavu ta riječ nije postojala, dok je budući disident Milovan Đilas potvrdio Molotovu da Jugoslaveni streme demokratskoj republici, “ali ne onoj francuskog tipa, nego mongolskoga”. Kao peto, pitanje antifašizma: komunisti su poštovani kao najžešći borci protiv fašizma, što ni Staljinov pakt s Hitlerom nije mogao okaljati…
Servicea ne zanima što s idealima. No njegova knjiga daje koristan povijesni pregled komunizma, čak i kad se mišljenja razmimoilaze. Komunizma XIX. stoljeća i komunizma XX. stoljeća. Komunizma aparatčika i komunizma disidenata. Eurokomunizma i komunizma Pol Pota. Komunizma kao uspostave jednopartijskog i jednoideološkog društva i komunizma kao borbe za socijalne reforme unutar parlamentarne demokracije. Osnovna teza knjige jest da se komunizam pojavio u izrazito neprijateljskom okruženju. Komunizam na Božićnom otoku mogao je proći, ali drugdje nije. Iz toga proizlazi da diktatura nije bila aberacija. Bez potpune kontrole društva, komunizam bi se i ranije raspao, kako zbog unutarnjih tako i zbog vanjskih razloga.
Historijski neuspjeh komunizma u svoj svojoj širini, od živopisnih barova Havane do sibirskih logora, ostaje neosporan. No kompleks komunizma i dalje je višeslojan. Service nudi povijesnu sliku koja nam povijesno kontekstualizira jezu koju danas izazivaju Kim Jong-un i njegova Sjeverna Koreja, ali nam i pomaže objasniti zašto u isto vrijeme sa simpatijama i smijehom gledamo lik mladoga talijanskog komunista iz filma Woodyja Allena “Rimu, s ljubavlju”.