Napucavanje iz konzerve

Krajem siječnja britanski premijer David Cameron održao je u londonskom uredu medijske agencije Bloomberg govor koji je europska javnost doživjela kao pokušaj ucjene europskih partnera da odustanu od daljnje integracije, jer će u protivnom njegova zemlja izaći iz Europske unije.

Unatoč Cameronovom ultimativnom stavu, reakcije kontinentalnih čelnika više su odavale umor i indisponiranost nego ljutnju, a dojam pomalo izdajničkog poteza ojačala je činjenica da je govor održao baš u danima kada su Francuska i Njemačka obilježavale 50. obljetnicu Elizejskog ugovora, kojim su te dvije zemlje završile eru neprijateljstva i ratovanja.

Cameron je zato svoj govor i započeo referirajući se na taj događaj i ujedinjenje Europe koje je “omogućilo trajni mir”, ali je u istoj rečenici rekao i da svrha EU-a više nije da izbori mir, već da “osigura prosperitet”. Pozivajući se na “otočki karakter” svoga naroda, premijer je ustvrdio da Britanci Uniji “pristupaju sa stavom koji je više praktičan nego emotivan” te da za njih EU “nije cilj sam po sebi, već sredstvo za ostvarivanje prosperiteta i stabilnosti”. Dodavši odmah i da on ipak “nije britanski izolacionist”, potom je krenuo nizati teškoće s kojima se Europska unija danas mora nositi, navodeći probleme u eurozoni, krizu konkurentnosti i sve veći jaz između Unije i njezinih građana, nakon čega je zaključio da, ukoliko se tim problema ne pozabavi, “Europa neće uspjeti, a britanski će narod otploviti prema izlazu”.

Cameron je za pad konkurentnosti okrivio “kompleksna pravila koja ograničavaju naše tržište” i “pretjeranu regulaciju koja je zaposjela naše biznise”. Citirao je izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel da “Europa danas predstavlja sedam posto svjetske populacije, 25 posto BDP-a i 50 posto globalnih socijalnih izdataka” i zaključio da je nužno “nešto poduzeti kako bi se održao takav prosperitet i način života”.

Nakon što je dijagnosticirao probleme, Cameron je predstavio svoju “novu viziju za EU” koja se temelji na pet principa: jačanju konkurentnosti liberalizacijom tržišta usluga, energije i digitalnih tehnologija, širenju slobodne trgovine i stvaranju “mršavije i manje birokratizirane Unije”; fleksibilizaciji Unije prihvaćanjem da “isti pristup ne pristaje svima i da sve članice ne žele istu razinu integracije”; “repatrijaciji” ovlasti od europske birokracije prema članicama jer “zajedničko tržište ne mora u svemu biti harmonizirano”; jačanju “demokratske odgovornosti” jačanjem nacionalnih parlamenata; te na koncu na “pravednosti” prilikom regulacije eurozone u odnosu na one koji ostaju izvan nje.

Britanski je premijer rekao i da “tražiti od građana Velike Britanije da samo prihvaćaju odluke u čijem donošenju ne mogu sudjelovati znači veću vjerojatnost da će, jednom kada ih se upita, odbaciti EU”, pa će stoga njegova Konzervativna stranka, ukoliko pobijedi na izborima 2015. godine, s Europskom unijom “ispregovarati drugačiji dogovor”, a potom sazvati referendum na kojemu će građane upitati žele li ostati u EU-u ili iz nje izaći.

Dok je Cameron držao svoj govor u sjedištu Bloomberga, europski čelnici sastančili su na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, pa je Angela Merkel novinarima rekla da su oni “spremni razgovarati, ali treba biti svjestan i da druge zemlje imaju drugačije želje”, dok je talijanski premijer Mario Monti zaključio da “Europi ne trebaju bezvoljne članice”. Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle rekao je pak da “Europa nije zbir nacionalnih interesa nego zajednica s povezanom sudbinom u teškim vremenima”, dok je predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz ustvrdio da “Europa a la carte nije opcija”. Francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius Cemeronu je poručio da “jednom kada dođe u nogometni klub, ne može tražiti da se igra ragbi”.

Cameronov potez nije se svidio ni saveznicima s druge strane Atlantika, pa je Philip Gordon, zamjenik američke državne tajnice zadužen za europska pitanja, poručio da je ostanak Velike Britanije u EU-u “u američkom interesu”. U Velikoj Britaniji govor je pozdravila Konfederacija britanske industrije, koja smatra da je “konkurentna i deregulirana Europa najbolja stvar” za njihovu zemlju, no Mark Boleat, predsjednik odbora za politiku i resurse britanskog financijskog središta, londonskog Cityja, nije dijelio oduševljenje, objasnivši da je za City od “vitalne važnosti da zemlja ostane punopravna članica EU-a”.

Oni, međutim, koji su sasvim sigurno oduševljeni govorom britanskog premijera pripadnici su euroskeptičnog krila vladajuće Konzervativne stranke, a čini se da je upravo njima i biračima Stranke neovisnosti Cameron ovaj govor i uputio. Naime, mišljenje je analitičara da je govor usmjeren na sprječavanje razdora unutar torijevaca, čiji je dobar dio već i “neprirodno” koaliranje njihove stranke s Liberalnim demokratima doživio kao poniženje. Stoga se taj govor doživljava kao velika pobjeda britanskih euroskeptika, što je najbolje sumirao konzervativac Peter Bone u listu “Spectator” kada je izjavio: “Da sam prije godinu dana rekao da će premijer ponovno pregovarati o uvjetima o zajedničkom tržištu i potom o tome sazvati referendum, rekli bi da sam poludio.”

Skupina tih euroskeptičnih konzervativaca, njih 130, dan prije premijerovog govora objavila je manifest pod nazivom “Svježi početak” (Fresh Start), u kojemu izlažu svoje prijedloge za novi odnos njihove zemlje s Europskom unijom. U dokumentu, čiji je predgovor napisao ministar vanjskih poslova William Hague, od britanske se vlade traži da “ispregovara kompletan izlazak iz radnog i socijalnog zakonodavstva i uvede mehanizam za sprječavanje buduće legislative na tom području”. Mnogi su analitičari stoga zaključili da je “tajna agenda” ove inicijative ukidanje brojnih prava koja su britanski radnici stekli upravo usvajanjem europske legislative, pri čemu se konkretno spominju europska Direktiva o radnom vremenu i Direktiva o privremenim radnicima.

Za razliku od EU-a, koja Socijalnu povelju vidi kao važan element zajedničkog tržišta, autori “Fresh Starta” smatraju da, kao što sve zemlje nisu članice eurozone niti šengenske zone, ne trebaju imati ni zajednička pravila za tržište rada, što je rekao i sam Cameron. Njegov poziv na referendum i verbalno zalaganje za veći utjecaj građana u odlučivanju stoga je doživljen i kao licemjeran, s obzirom na to da je smisao Cameronovog govora bio upravo u konsolidiranju desnog bloka koji se zalaže za drakonske ekonomske mjere i kojemu su interesi Cityja ispred radničkih prava.

Za britanske konzervativce to, naravno, nije ništa novo, pa Stuart Weir iz Centra za ljudska prava Sveučilišta Essex podsjeća kako je Margaret Thatcher 1989. godine Socijalnu povelju odbacila kao “socijalističku povelju”, a njezin nasljednik John Major potpisao Mastriški ugovor tek nakon što je ispregovarao da se Velika Britanija izuzme iz poglavlja kojim se reguliraju socijalna prava. Njemu je pristupio tek 1997. laburist Tony Blair, no unatoč tome politika laburista uvijek je ostala na liniji fleksibilnog tržišta rada i postavljanja restrikcija sindikatima.

Kao i neki drugi komentatori, Kirsty Hughes, izvršna direktorica novinarske organizacije Index on Censorship, smatra da je Cameronov poziv na labaviji odnos s Unijom zapravo apsurdan, jer je Velika Britanija već danas “upravo ono što Cameron za nju priželjkuje: izuzela se iz cijelog niza europskih zakona, nitko na nju ne vrši pritisak da postane dio poteza kojima se Unija sve više integrira, a ipak ima jednako glasova kao Francuska i mjesto na svim samitima i ministarskim sastancima”. Ona navodi da Velika Britanija nije članica eurozone, zajedno s još devet članica, da je bila jedina uz Češku koja se izuzela iz “fiskalnog pakta”, da je uz nju samo Irska, i to kako ne bi ugrozila svoju otvorenu granicu između sjevera i juga, izvan Šengenske zone, te da Cameronova vlada upravo provodi kampanju da se izuzme iz čak 130 sudskih i kaznenih europskih mjera.

No takva nastojanja uzastopnih vlada Britaniju su izolirala i umanjila njezin utjecaj, pa i antagonizirala u odnosu na europske partnere. Stoga se mnogi analitičari čude otkud Cameronu uopće ideja da će EU pristati na pregovore s partnerom koji je unaprijed najavio da će je napustiti ukoliko ne pristane na ono što on želi.

U njemačkom magazinu “Der Spiegel” Christoph Scheuermann pita se pak kako to Cameron misli da će “uvjeriti njemačku kancelarku, francuskog predsjednika ili bilo kojeg drugog europskog čelnika da baš on treba imati pravo pokupiti trešnje s vrha torte”, te zaključuje da je Cameronova inicijativa samo “pokušaj da se problematičnih pitanja otarasi odgađanjem”, jer ionako “osim maglovitih poziva na više konkurentnosti, fleksibilnosti i pravednosti nema ideju kako bi se EU trebala razvijati”.

Gotovo da nema dvojbe među komentatorima da EU na britanske uvjete neće pristati jer bi to isto onda morala dozvoliti i drugima, tim više što je i cijelu novu arhitekturu zajedničke valute izmijenila bez zadiranja u postojeće sporazume. Budući da Velika Britanija ne može samostalno inicirati promjenu Mastriškog ugovora, govor britanskog premijera u europskoj je javnosti doživljen kao proziran pokušaj rješavanja unutarstranačkih problema preko leđa krizom izmučene Unije.

Otočki skeptici žele norveški model

Britanski euroskeptici kao uzore za svoj novi aranžman s EU-om spominju Norvešku, koja zajedno s Islandom, Lichtensteinom i EU-om čini Europsku ekonomsku asocijaciju (EEA), odnosno Švicarsku koja je s EU-om povezana bilateralnim ugovorima. Švicarska s Unijom pregovara na bilateralnoj razini, uz slobodno biranje područja suradnje, bez obaveze usklađivanja zakonodavstva. No s obzirom na to da još od 2008. nije potpisan nijedan značajniji ugovor, Unija je Švicarsku pozvala da usvoji novi okvir koji će joj omogućiti dinamično usvajanje novih pravila, a time i približavanje sistemu EEA.

Norveška pak kao članica EEA ima obavezu usvajati svu regulativu koja se odnosi na zajedničko tržište. Nedavno istraživanje pokazalo je da je Norveška, iako formalno nije članica, usvojila čak tri četvrtine kompletnog europskog zakonodavstva i implementirala ga temeljitije nego neke punopravne članice. To znači da je Norveška “više unutra nego vani”, pa britanskim euroskepticima i nije neki primjer, tim više što u Uniji nema pravo glasa, a doprinosi njezinom proračunu.