Noć nad Zagrebom?

Za početak, priča iz Njemačke. Početkom veljače u Dresdenu se prisjećaju savezničkog bombardiranja toga grada. U tom napadu, pred sam kraj Drugoga svjetskog rata, poginuli su deseci tisuća ljudi, u najvećem broju civili. S današnje točke gledišta, bio bi to nedvojbeno ratni zločin. Po tada važećim pravilima ratovanja, nije bio. I ma koliko da su se britanski ratni historičari desetljećima trudili konstruirati prihvatljivo obrazloženje za bombardiranje Dresdena (i za bezrazložnu smrt mnogih civila), danas je općeprihvaćeno stanovište da je ono bilo potpuno nepotrebno i da ni za jedan dan nije skratilo Drugi svjetski rat. Ipak, njemačke vlade nikada na tom događaju nisu ni pokušale mobilizirati javnost. Svečano je jedino obilježeno ponovno otvaranje jedne od povijesnih drezdenskih građevina, teško oštećenih bombama. Tom je prilikom njemački predsjednik, u prisutnosti predstavnika Velike Britanije, javno zahvalio “saveznicima što su pomogli da se Njemačka oslobodi od vladavine nacista”.

Prošlog tjedna, međutim, njemački su neonacisti organizirali u Dresdenu demonstracije u povodu obljetnice bombardiranja, velikonjemački orijentirane, na poznatoj platformi isključivosti i ksenofobije. I što se dogodilo? Ustali su građani Dresdena, njih oko deset tisuća, i organizirali protudemonstracije. Svaki od tih deset tisuća sasvim sigurno zna za bombardiranje Dresdena, ne jedan od njih vjerojatno je u tome besmislenom napadu izgubio i nekoga od svoje obitelji, ali sve je to ustupilo mjesto želji i potrebi da se odupru onima koji žele povratak na “duhovne vrijednosti” što su, u krajnjoj liniji, dovele (i) do napada na Dresden u veljači 1945.

Nešto slično dogodit će se nekoliko dana kasnije u malom gradiću Zossenu, u pokrajini Brandenburg. I taj je gradić početkom 1945. pretrpio žestok saveznički zračni napad, i tamo su ove godine neonacisti, njih stotinjak, pokušali to iskoristiti kao povod za afirmiranje svojih suludih i prevladanih ideja. Ali i tamo, nasuprot tih stotinjak neonacista, na ulice je izašlo nekoliko tisuća građana, među njima i članovi pokrajinskih vlasti iz redova Socijaldemokratske partije. S tim da u Zossenu postoji i jedna specifičnost. Naime, tamo djeluje Odbor građana protiv neonacizma koji angažirano radi, dokumentira svaku pojavu neonacističkih, odnosno nacističkih grafita, znakova ili slogana (mada ni tamo policija počinitelje nikada ne pronalazi), organizira skupove i koncerte u funkciji borbe protiv onih koji nastoje obnoviti nacističke zasade, a u svojoj aktivnosti – evo još jednog specifikuma – uživa otvorenu podršku Evangeličke crkve. A podržavajući protudemonstracije u Zossenu pokrajinska je ministrica kulture posve jasno i neuvijeno izjavila kako se mora stati na kraj “palikućama duhovnog prostora”.

Promjena mjesta i radnje – priča iz Hrvatske. Ovdje, u glavnom gradu, redovno se demonstrira protiv imena Trga maršala Tita, uz obvezno ponavljanje “znanstvenog otkrića”, kojemu je autor samo desničarima znani profesor sa Sveučilišta Havaji (!), kako je taj Tito, u najvećem dijelu svijeta i dalje cijenjen ne samo kao vođa jedinstvenog pokreta otpora u okupiranoj Evropi nego i kao istaknuti svjetski državnik druge polovice 20. stoljeća, jedan od desetero svjetskih megaubojica u tom istom stoljeću. U udarnom terminu emitiraju se “dokumentarne” TV serije o tome kako su saveznici bombama razorili gotovo cijelu Hrvatsku (dok se tzv. partizanski filmovi sakrivaju u ponoćnim terminima), tiskaju se i po vrlo pristupačnim cijenama distribuiraju knjige s notornim ustaškim koljačima na naslovnicama, publikacije o “gerilskom ratu u Hrvatskoj” u kojima se terorističke aktivnosti tzv. križara ubačenih u Hrvatsku nakon kraja Drugoga svjetskog rata prikazuju kao legitimni otpor komunističkoj vlasti, a da se o pravoj poplavi intervjua, izjava, članaka i knjiga što se bave tzv. komunističkim zločinima u ratu i poraću ni ne govori; s tim da nikada nitko nije definirao pojam “komunistički zločin”, niti se potrudio da uvjerljivo opovrgne očitu činjenicu da priče o tim zločinima služe samo kao paravan za difamiranje i diskreditiranje cijele antifašističke borbe kao “pobune protiv hrvatske države”.

Ta Hrvatska, koja je na samom pragu Evropske unije, redovno uz državnu i crkvenu pompu (a do sada i uz državnu novčanu potporu) priređuje revanšistička okupljanja na Bleiburškom polju, koja ne služe odavanju počasti onima koji su zaista nevini i bez suda pobijeni nakon završetka Drugoga svjetskog rata – uz ustaško znakovlje i uniforme, svejedno koliko ih je – nego reafirmiranju ustaške strahovlade i terora kao hrvatske države koja je srušena “udruženim zločinačkim pothvatom” Srba i komunista. Srb, mjesto početka pravoga ustanka (ne prve oružane akcije, koja je bila kod Siska) označava se kao izvorište četničke pobune protiv Hrvatske, lokaciju prvog ustaškog gubilišta u Jadovnom i sve što se tamo događalo nastoji se što je moguće više gurnuti u zaborav (osim jednoga određenog dana u godini, a i to tek u posljednje vrijeme), osoblje memorijalnog centra na mjestu najvećeg ustaškog logora Jasenovac ima problema s prikupljanjem podataka o tamo ubijenima, jer se nerijetko sukobljava s nevoljkošću potomaka da priznaju kako je netko iz njihove obitelji ubijen u Jasenovcu, što dokazuje da su – svjesno ili nesvjesno – prihvatili tezu da su tamo završavali samo neprijatelji hrvatske države. Točka na i: tzv. ratom protiv ćirilice ne samo da se priziva novi rat sa Srbima u Hrvatskoj, nego se otvoreno prijeti i aktualnoj vlasti.

A država, neovisna, demokratska hrvatska država šuti ili tek prigušeno gunđa, dok šutljiva većina očajnički čeka političku alternativu koja bi artikulirala njezin otpor pritajenoj, ali sve agresivnijoj revitalizaciji ustaštva.

Prošle srijede, uoči obljetnice paleža berlinskog Reichstaga, javna njemačka televizija ARD prikazala je film “Noć nad Berlinom”, koji “osvjetljava do u detalje vrijeme kratko prije dolaska nacista na vlast”. Ima ih, u to, nažalost, nema nikakve sumnje, dosta i u redovima tzv. političke elite i u medijima što je uredno opslužuju, koji bi rado snimili film o Zagrebu u vrijeme oslobođenja godine 1945., pod imenom “Noć nad Zagrebom”. Pitanje je samo imaju li građani Hrvatske snage da ih u tome spriječe. I da spriječe noć.