Razuzdano financijsko tržište

Britanski Vrhovni sud objavio je prošlog tjedna imena stotinjak zaposlenika banke Barclays osumnjičenih u slučaju Libor, iako su oni, očekivano, prethodno ljubazno zamolili za nešto više diskrecije. Javnost je sada, čini se, zadovoljna: vrijeme je da konkretna lica napokon preuzmu odgovornost za namještaljku koju su novinari i stručnjaci već proglasili jednim od najvećih ekonomskih skandala proteklih desetljeća. Senzacionalizam pritom čak i nije sasvim promašen, jer težina afere otkrivene prošlog ljeta mjeri se milijardama dolara. Pa ipak, ako na takav senzacionalizam pristanete, prethodno ste morali zanemariti mogućnost da je cjelokupni razvoj globalne ekonomije u posljednjih tridesetak godina skandal bez presedana; nakon što ste to učinili, medijski prikaz najnovijeg slučaja uklopit će se elegantno u poznate obrasce kriminalno-koruptivnih zastranjenja, umjesto da aferu vidi kao konačnu i logičnu potvrdu temeljnih vrijednosti sistema.

Jer Libor je upravo to: instrument stvoren sredinom osamdesetih, u prvim godinama pobjedonosnog marša neoliberalnih politika, kako bi unio kakav-takav red u sve kompleksnije i apstraktnije mehanizme razuzdanog financijskog tržišta. Riječ je, naime, o prosječnoj kamatnoj stopi u međusobnim transakcijama banaka, koju nadležna agencija korigira i objavljuje svakoga jutra, točno u 11.30 sati. Ili, dalekosežnije: riječ je o jednom od ključnih indeksa kratkoročne i srednjoročne poslovne sposobnosti financijskih institucija, pa stopa Libora govori brokerima, dioničarima i direktorima sve što trebaju znati o trenutnoj vrijednosti derivata, zajmova, kredita i ostalih dragocjenih, kompliciranih igračaka hipertrofirane ekonomske financijalizacije. Posredno, dakle, ona je i dijagnoza stanja cjelokupnog svjetskog gospodarstva. U imaginarnim idealnim uvjetima dereguliranog kapitalizma, trebala bi naprosto registrirati srednju vrijednost kamatnih stopa najvećih svjetskih banaka i time precizno artikulirati “raspoloženje” i glas tržišta. U stvarnosti, banke već više od dvadeset godina potajno dogovaraju njen iznos, smanjujući ga ili povećavajući kako bi upisale kratkoročnu dobit.

Frapantne proporcije te manipulacije najlakše je skicirati jednostavnom analogijom. Ukupna vrijednost svih financijskih mehanizama vezanih uz Libor vrti se oko cifre od 800 bilijuna dolara; ukupni svjetski BDP, istodobno, nešto je manji od 70 bilijuna. Oni koji su baratali statističkim podacima, dakle, upravljali su aparatom više nego deseterostruko moćnijim od “stvarne” svjetske ekonomije. Ne čudi stoga što jedan transkript insajderskih dogovora otkriva kako zaposlenik Škotske kraljevske banke, galantno priupitan koliku bi stopu sutrašnjeg Libora želio vidjeti, kaže: “Dvoumim se, ali u osnovi bih je htio malu nižu, tako da svijet napokon ima malo smisla.” Ne čudi ni što zaposlenik Barclaysa u proljeće 2008. pojašnjava da, eto, naprosto mora prijaviti frizirane podatke, kako banka “ne bi privukla pozornost na sebe”. Izjave možda groteskno apsurdne, ali zbog toga ne i nelogične: ako kontrolirate bogatstvo veće od stvarnosti, onda su, jasno, vaše odluke mjera smisla i besmisla, a neželjenu pozornost možete privući jedino ako igrate po pravilima. Onda, konačno, čak i najsuptilnija kalibriranja proizvode spektakularne učinke: dnevna promjena samo jedne stotinke vrijednosti Libora premještala je milijune dolara. A posljedice neobaveznih virtualnih uštimavanja bile su pritom itekako realne: svaki put kada je iznos promijenjen, vrlo konkretni porezni obveznici ostajali su bez vrlo konkretnih javnih usluga, vrlo konkretni dužnici bez vrlo konkretnih domova.

Upravo zato, prostodušnije promatrače može danas radovati to što su na stvarne ekonomske zločine okačeni portreti jednako stvarnih optuženika. Može ih čak razveseliti i vijest koju je sam Barclays plasirao nekoliko dana uoči početka suđenja: nakon što je prethodni, osramoćeni direktor podnio ostavku, sadašnji, Antony Jenkins, poslao je zaposlenicima mejl u kojem strogo zahtijeva da se drže novih temeljnih vrijednosti tvrtke: integriteta, poštovanja, uslužnosti… Poručivši jasno onima kojima ta lista dobrih namjera ne odgovara: “Pravila su se promijenila. Nećete se više osjećati ugodno u Barclaysu a, iskreno, ni mi se nećemo osjećati ugodno s takvim kolegama.” Javno izlaganje umiješanih, dakle, tvrd stav prema svima koji bi im mogli nalikovati.

Pa ipak, teško je u novom potezu Barclaysa ne vidjeti udžbenički piarovski spin: ozbiljno oštećena skandalom, banka će ionako morati otpustiti solidan broj zaposlenika, pa zašto onda neizbježne rezove ne predstaviti kao odlučno kirurško eliminiranje malignih slojeva radne snage? A jednako je teško i u medijskom javnom privođenju osumnjičenih ne prepoznati zamku: nije li individualizacija krivnje ipak tek nešto podnošljiviji način da se potiho amnestira sistem koji omogućuje namještaljke nadrealnih financijskih dimenzija? Takva pitanja, jasno, ostaju izvan ingerencije pravosudnih odluka i pravdoljubivog zadovoljstva javnosti. Na kraju suđenja vidjet ćemo stoga, sva je prilika, pravedne, rigorozne, milijunske kazne: sasvim dovoljne da, komentirajući golemu odštetu oštećenima, nitko ne spomene novu poštedu sistema.