Silvija Šest Izdavači krše autorska prava

Silvija Šesto, od siječnja predsjednica Kluba prvih pisaca, odnosno Društva književnika za djecu i mlade, najavila je nekoliko bitaka, poput one za regulaciju autorskih prava, a bez dlake na jeziku govori i o drugim problemima. Planira poslati protestno pismo ministru znanosti, obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću te s delegacijom otići ministrici kulture Andrei Zlatar Violić, da dozna gdje je diskrepancija između promicanja čitanja kod mladih i djece i poraznih rezultata zadnjeg otkupa.

– Koncentrirat ćemo se na prvu godinu ministričina mandata, u kojoj je od 15 “prvih” pisaca koji su se natjecali za književne stipendije prošla samo jedna kolegica. I lanjski je otkup knjiga suludo napravljen, u kratkim rokovima, pa nisu otkupljene ni knjige za djecu i mlade nominirane za nagrade ili nagrađene, čime je nastavljen pomor započet za vrijeme Bože Biškupića. Kod ministra Jovanovića idemo ponajprije stoga što još od 2003. u čitankama izlaze djela čiji autori o tome nisu obaviješteni niti dobivaju svoj primjerak čitanke, da ne govorimo o honorarima. Stvari se moraju posložiti na normalan način.

Najobičnije cjenkanje

Mislite li da će ministar Jovanović imati sluha za vaše prijedloge?

Nadam se, zašto bi izbjegavao to pitanje? Nigdje u Europi to ne ide samo uz dogovor izdavača i autora. U Sloveniji se takva suglasnost obavezno potpisuje i formiran je određeni cjenik, a potpora za knjigu deset je puta veća nego kod nas. Jedan dio naših kolega uspješno je realizirao financijske naknade s izdavačima, no zapravo je riječ o najobičnijem cjenkanju. Društvo hrvatskih književnika je nakon više naših apela pokušalo regulirati problem, ali nije izravno kontaktiralo ministra i cijela je priča zastala na pola puta, što odgovora velikim izdavačima, bolje reći trgovcima. Ministar mora nešto učiniti i u tom ćemo smjeru napraviti pritisak, prvo civilizirani, a onda… Jer, vrlo je nezgodno kad shvatite da su vas u čitanci, bez vašeg znanja, pretvorili u strip, i to vrlo loš strip. Takve se stvari više ne smiju događati. Pravnici su nam rekli da se tu radi o teškom kršenju autorskih prava.

Na stanje u izdavaštvu i nebrigu države upozorili ste prvo 2004., pa tri godine potom još oštrije. Što se otada promijenilo?

Ništa ili jako malo. To su neke nevjerojatne stvari. Evo primjera jedne moje knjige, koja je stajala 110 kuna: u Hrvatskoj ima oko 2.000 škola, u svakoj je deset knjiga, a ja još nemam ugovor za nju. Riječ je o ogromnom novcu, koji je sjeo na račun Znanja, ali ne i na moj. Ili Ljevak, koji moju lektirnu knjigu već sedam godina bespravno dotiskuje u velikoj nakladi, o čemu imam uredne potvrde. Kako to smiju raditi? Zakoni su dobro napravljeni, samo se trebaju poštivati. Autorska prava su najveći, no ne i jedini problem. Uz razne krađe, tu je i biznis oko udžbenika. Mi smo specifični, jer smo prvi pisci koje djeca čitaju, a naše se potrebe ne akceptiraju, pa se sami moramo izboriti. Pod plaštem promicanje književnosti za djecu i mlade obavlja se običan biznis, kao i s udžbenicima. Trud nakladnika često se svodi na to da netko dođe u školu i ponudi vam tri dana Zadra, kupanje i sunčanje plus laptop, samo da kupite sve od njega. Igra je i da izdavači dovode pisce na školske susrete: to rade uz ucjenu, jer škola onda mora kupiti određen broj piščevih knjiga. Veliki igrači, poput Školske knjige, VBZ-a, Profila ili Naklade Ljevak, mogu ponuditi ne znam ni sama koliko nijansi sive… Ni s ministarstvima nije bitno drugačije. S druge strane, DHK i Hrvatsko društvo pisaca služe tek za saniranje nekih problema, tzv. sindikalnih stvari. Ne rade baš kako treba i stoga će Klub prvih pisaca pokušati u vedrom i pozitivnom tonu promovirati ono što veliki nisu u stanju. Rješavat ćemo probleme, ako treba i gerilski. Ako ćemo čitatelje odgajati tako da domaći autori, s najvećim svjetskim priznanjima, nemaju što jesti, onda je to katastrofa.

Sve se radi nabrzaka

Očito, nakladnicima je profit uglavnom važniji od sadržaja rukopisa.

Tako je, nažalost, svagdje. Raditi danas zbirku poezije ravno je samoubojstvu. Bitna je samo ambalaža i sve ovisi o onima koji su se dočepali nekih financija ili o politici ministarstva, koje podupire nešto što se ne bi trebalo podupirati.

Rekli ste da vam nikada nijedan urednik nije nešto sugerirao ili mijenjao rukopis. Što to govori i o urednicima i o nakladnicima?

Sasvim dovoljno. Jedna mi je urednica htjela mijenjati samo naslov, a jedna, uvjerena sam, nije ni pročitala moj rukopis koji je objavila. Mislim da je problem u tome što su nakon rata izdavači praktički nastali od trgovačkih putnika. Izdavaštvo su preuzeli ljudi koji ne vole knjigu, a tko ne voli knjigu, ne voli ni autora. Trebalo bi pročistiti i školske knjige, jer su neki autori čitanki izrazito neprofesionalni; kad biste nekad pronašli grešku u izdanjima Školske knjige, bio je to smak svijeta, a danas je izgleda sve nabrzaka.

Planirate ponovno pokrenuti Nagradu “Ivana Brlić Mažuranić”? Koji su još planovi?

Forsirat ću to kolikogod bude moguće. DHK je držao tu nagradu, preuzela ju je Školska knjiga, a onda se zastalo, već pet godina nije raspisana. Ne pokrene li se ponovno, ustanovit ćemo sličnu, možda pod imenom naših prerano preminulih kolega Milice Lukšić ili Zvonka Todorovskoga. Osim toga, na internetskoj ćemo stranici tekstovima predstaviti svoje članove, kojih je trenutačno 112. Tekstovi bi trebali biti iskreni i u tom ću smjeru apelirati na kolege: tražit ću ih budu neustrašivi, jer puno njih strahuje da će se nekome zamjeriti, pa više neće imati gdje objavljivati. Postavit ćemo i neke starije rukopise, ali i one koji zbog “ekonomske neisplativosti” ne pronalaze izdavača, a vrijedi ih predstaviti čitateljima.