Socijalne karte umjesto socijalne države

Izraz “energetsko siromaštvo” označava pojavu kad si neka porodica ne može priuštiti dovoljno energije iz ekonomskih razloga, odnosno kad kućanstvo troši više od deset posto svojih prihoda na troškove energije – grijanja, hlađenja, rasvjete, pogona kućanskih aparata… Bila bi to neka školska definicija nove vrste siromaštva. Domaća realnost pak kaže da su osnovni uzroci energetskog siromaštva niski prihodi stanovništva, visoke cijene energenata, loša toplinska izolacija i prevelika površina stambenog objekta za broj ljudi koji u njemu žive.

Državni zavod za statistiku, prema popisu stanovništva iz 2011., navodi kako 21 posto građana ne može zaraditi za osnovne životne potrebe, odnosno kako više od 900.000 osoba živi u riziku od siromaštva, s prihodom manjim od 2.020 kuna mjesečno. Dok svaka peta porodica u Hrvatskoj nikako ne može svojim prihodima pokriti osnovne mjesečne troškove, svaka četvrta kasni s plaćanjem režija. Tu je i podatak po kojem 9,7 posto osoba živi u kućanstvu koje si ne može priuštiti adekvatno grijanje tijekom najhladnijih mjeseci.

I dok je model subvencioniranja troškova energenata odnedavno krenuo u Srbiji, čijih 500.000 građana ima pravo na energetske socijalne karte, u Hrvatskoj je proces donošenja takvog modela u tehničkoj fazi, u kojoj se postavljaju kriteriji po kojima bi sustav profunkcionirao. Radno međuresorno povjerenstvo, pod vodstvom ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić, čini nekoliko ministarstva te predstavnici opskrbljivača i Institut za energiju “Hrvoje Požar”. U tijeku su rasprave oko praga energetskog siromaštva u Hrvatskoj, koji treba definirati prema udjelu troškova za energiju u ukupnim troškovima kućanstva, a koji bi mogao biti 25 ili 30 posto.

– Želimo naći najpravedniji model, kako bismo pomogli svima kojima cijene energenata dovode u pitanje opstanak. Korisnici takve subvencije bile bi osobe poput umirovljenice koja s 1.900 kuna mirovine ne može biti korisnica socijalne pomoći, a za mjesečne režijske troškove izdvaja 1.200 kuna – pojašnjavaju iz Ministarstva socijalne politike i mladih.

Smatraju i kako je otegotna okolnost što sve hrvatske regije nisu jednako pokrivene plinom: neke su više orijentirane na struju, pa će se voditi računa i o regionalnoj standardizaciji.

– Definirat ćemo prag nakon kojeg se postaje korisnikom subvencija i odrediti stvarni status na temelju stambenog prostora, kako bismo vidjeli u kojem obujmu treba sudjelovati u troškovima. Primjerice, ako umirovljenica kojoj na režije odlazi 70 posto mirovine živi u stanu od 300 kvadrata, neće joj biti subvencioniran cijeli iznos, nego samo grijanje 50 kvadrata, koliko je dovoljno za životni prostor. Želimo kod ljudi stvoriti odgovornost u potrošnji energenata – navode iz Ministarstva.

Zasad je jedna od varijanti izvora subvencioniranja da trećina novca ide iz državnog proračuna, dio iz proračuna lokalnih samouprava, a opskrbljivači bi sudjelovali s trećim dijelom. Subvencije se ne bi isplaćivale, nego bi se za određeni iznos automatski smanjivali računi korisnika.

U hrvatskom socijalnom sustavu je 250.000 korisnika, od čega 105.000 prima novčanu pomoć: oni bi automatski postali korisnicima subvencije, no tek se mora vidjeti koliko je još onih na pragu socijalnog siromaštva. S obzirom na dug proces razrade kriterija za subvencije, u Ministarstvu najavljuju da model neće profunkcionirati prije kraja godine.

Razlog zašto se ove zime neće realizirati toliko željene subvencije Nenad Kurtović, predsjednik Saveza udruga za zaštitu potrošača Hrvatske, vidi u dugom čekanju novog Zakona o energiji i u tome da tek slijedi usvajanje novih zakona o tržištu električne energije i tržištu plina te općih uvjeta i tarifnih sustava; pritom, kaže, organizirane potrošače nitko ništa ne pita. Upitno mu je i kako posluju energetski subjekti, odnosno hoće li se nastaviti s financiranjem dosadašnjeg lošeg poslovanja.

– Ne znamo kako će ubuduće prolaziti obični, krajnji kupci javnih energetskih usluga. Taj veliki posao valja napraviti do kraja i kako treba te konačno doći do saznanja o prihodima kućanstava, što je najveća nepoznanica i prepreka za pravičnu primjenu odredbi kojima bi se zaštitila energetski siromašna kućanstva – kaže Kurtović.

Smatra kako svako kućanstvo koje izdvaja više od 20 posto svojih prihoda za grijanje i struju zaslužuje da mu se pomogne, a takvih je, po nekim procjenama, čak 300.000.

Dok se nekoć tema energetskog siromaštva spominjala s čuđenjem, sada je ona – u uvjetima masovne nezaposlenosti ili rada bez plaće te učestalog porasta cijene energenata – veoma aktualna. Kako kaže Julije Domac, ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske, u Velikoj je Britaniji u proceduri zakon koji zahtijeva da energetske tvrtke pomažu kućanstvima s niskim prihodima: od njih se traži pomoć od najmanje 300 milijuna funti godišnje. Smatra kako u Hrvatskoj treba hitno uspostaviti sustav socijalne pomoći koji bi pokrivao sve energetske potrebe koje bi socijalna država trebala omogućiti svojim građanima. Iako nije pristalica toga da se subvencioniranje vrši izravno iz državnog proračuna, smatra da je kod nas problem i to što su energetske tvrtke, uslijed lošeg upravljanja, na pragu ekonomske održivosti.

Problem energetskog siromaštva posebno je aktualan zimi, kada je adekvatno grijanje pitanje zdravlja, a ponekad i života. Da je riječ o ozbiljnom problemu govori i to što je u Velikoj Britaniji tijekom zime 2009/2010. hladnoća pridonijela smrti više od 36.000 ljudi. U Hrvatskoj takvi podaci ne postoje, premda taj problem postaje sve veći.

I dok međuresorno povjerenstvo utvrđuje socijalne amortizere utvrđivanja cijena energenata, uskoro s radom kreće i skupina koju čine predstavnici ministarstava gospodarstva, socijalne politike i mladih, financija te sindikata, Udruge poslodavaca, Društva za oblikovanje održivog razvoja, HGK-a, Energetske regulatorne agencije i HEP-ODS-a. Član radne skupine Darko Šeperić iz SSSH-a sadašnju situaciju smatra paradoksalnom.

– Dok se liberalizacija energetskih tržišta u Europi provodi s proklamiranim ciljem snižavanja cijena, do čega bi trebalo doći uslijed tržišnog nadmetanja, u Hrvatskoj će to dovesti samo do njihova rasta. To je povezano s time da su se cijene energenata ovdje dosad koristile kao mjere socijalne politike, i to neučinkovite. Nismo protiv toga da cijene energenata odražavaju stvarnu vrijednost, ali je u takvoj situaciji nužno pronaći učinkovit model zaštite socijalno ugroženih građana – kaže Šeperić.