Spomenik glumačkom zanatu

Povodom 45. obljetnice Stilskih vježbi

I mi u nečemu imamo svjetskog šampiona. U kazalištu, to je predstava “Stilske vježbe”, koja se već 45 godina igra s istom glumačkom postavom, što je podatak kojim se ne može pohvaliti nijedna druga predstava na ovom planetu. Svečana izvedba povodom fascinantne obljetnice nedavno je upriličena u Hrvatskom narodnom kazalištu: onih iz ceha i kazališne familije, koji su trebali doći i pokloniti se glumcima Peri Kvrgiću i Leli Margitić, nije bilo onoliko kao što bi bio red, ali je zato HNK bio pun kao šipak mnogobrojnih obožavalaca koji su, uz potpisnika ovih redova, “Stilske vježbe” do sada gledali i po nekoliko puta.

Na malom video-podsjetniku prije predstave mogli smo vidjeti kako je davne 1968. ova magična avantura započela: redatelj Tomislav Radić, prevodilac Tonko Maroević i glumci nekako su se složili da od tog čudnog djelca Raymonda Queneaua, čija se radnja bazira na usputnom komentaru jedne bizarne tramvajske gužve i isto tako banalnog susreta na ulici dva sata kasnije, ne treba očekivati više od – deset izvedbi. Sam autor morao se u svoje vrijeme braniti od sumnjičenja: “U ovim stilskim vježbama mnogi su htjeli vidjeti razaranje literature, a moja namjera je bila samo da načinim te vježbe, koje su kasnije rezultirale skidanjem rđe i blata s nekih točkica književnosti.”

Tako se šansa za predstavu zapravo krila u prostoru za improvizacije i uvođenju lokalizama, dijalekta, živih uličnih karaktera i aktualnih komentara. Tu šansu ekipa “Stilskih vježbi” iskoristila je na maestralan način. Kako se u velike kazališne uspjehe često umiješa i slučaj, tako i zasluge za ideju da se ovaj komad postavi u Teatru &TD indirektno ima i Danilo Kiš, koji je prvi preveo “Stilske vježbe” na jezik beogradskog žargona, a onda su one, iz ruke u ruku, stigle do Zagreba. U prvih 60 izvedbi partnerica Peri Kvrgiću bila je Mia Oremović, koju je zamijenila Lela Margitić i, kako oboje glumaca kažu, “taj kazališni brak traje već 45 godina”.

Izniman uspjeh ove dugovječne predstave jednostavan je kao i njegov tekstualni predložak: majstor scenske minijature Pero Kvrgić i njegova jednako dobra partnerica Lela Margitić briljantno su oživjeli sve te ljudske karaktere i naravi koje u gradskoj gužvi susrećemo svaki dan i koje su u mnogo čemu dio i našeg vlastitog ponašanja. Kako jedan te isti događaj, koji stane u dvije rečenice, komentira intelektualac ili penzioner, ulični čudak ili vječni reakcionar, sponzoruša, fina gospođa ili goropadna društvena teoretičarka – to je taj dinamički niz iz kojeg struje živi zvukovi jednog prostora i vremena. Izvan svake kurtoazije, zanimljivo je, a time i vrijedno, koliko je predstava iz 1968. aktualna i vitalna i danas, kada je gledaju unuci onih koji su pratili njezine prve izvedbe.

Za povijest domaćeg kazališta važna je pak činjenica da je ovo naoko jednostavno “imitiranje” različitih likova bio jedan od prvih proboja moderno mišljenog pristupa teatru, koji neće robovati radnji, zapletu, drami i velikim temama. To se u to vrijeme moglo gotovo jedino dogoditi u Teatru &TD, pod komandom Vjerana Zuppe, ali zasluge za posljednjih šest godina života “Stilskih vježbi” imaju Marko Torjanac i njegova kazališna zajednica PlanetArt.

S druge strane, paradoks koji u isto vrijeme predstavlja i stanovitu draž, jest da se najdugovječnija predstava na svijetu, koja je na ovim prostorima pokupila sve simpatije publike i mnogobrojne nagrade, zbog karakterističnih lokalnih sokova i mirisa može igrati samo ovdje i nigdje drugdje. Jer “Stilske vježbe” u Beču, Kairu, Los Angelesu ili Petrogradu bile bi potpuno drugačije. Na kraju, one sigurno jesu posveta Peri Kvrgiću i Leli Margitić, ali i veliki spomenik ljudskom samoprijegoru i ponajviše glumačkom zanatu, koji je u ovoj predstavi pokazao svoje najbolje odlike.