Vodeni žig na Kosinju

Foto: Jovica Drobnjak

Priče o poplavama u Kosinjskoj dolini u Lici se raspredaju gotovo cijelo stoljeće: posljednja velika poplava, početkom 2010., gotovo je potpuno paralizirala taj kraj i oko 1.200 stanovnika danima držala odsječenima od vanjskoga svijeta. Po nekim se selima, među njima i Gornjim Kosinjom, moglo kretati samo čamcima. Ovogodišnji se snijeg još nije otopio, pa je teško procijeniti što će se desiti kada se oborinske vode s Velebita preko rijeke Like sliju prema selima i zaseocima kosinjskog kraja. Jesu li učestale poplave glavni razlog za definitivnu odluku o izgradnji akumulacijskog jezera i Hidroelektrane Kosinj-Senj II, projekta koji ovih dana – kao jedno od najvažnijih ulaganja u Hrvatskoj, vrijedno više od 600 milijuna kuna – pompozno najavljuju iz Hrvatske elektroprivrede za početak sljedeće godine? Prostora za sumnju i dalje ima; prije će biti da je svrha projekta test novog Zakona o strateškim ulaganjima, čime bi se poboljšala energetska efikasnost u državi. Mnogi se, dade se čuti, nadaju i oživljavanju turizma u općini Perušić.

Žitelji tamošnjih sela s ironijom primjećuju kako se netko odjednom, nakon pustih najava posljednjih desetljeća, zabrinuo za njihove kuće i štale s blagom, koje dvaput godišnje budu poplavljene; kažu da su navikli živjeti s poplavama koje, da ne bi sve bilo tako crno, svojim nanosima pripomažu plodnoj ljetini. Nervira ih činjenica da je HEP, na čelu s predsjednikom uprave Zlatkom Koračevićem, iskrojio njihovu sudbinu bez ikakvih računa. Naime, prema projektu, izgradnjom druge, znatno veće akumulacije od postojeće brane (za čije je gradnje za potrebe Hidroelektrane Senj i kasnije Hidroelektrane Sklope nastalo umjetno jezero Kruščica), sela Mlakva i Gornji Kosinj te zaseoci Podjelar i Sušanj bili bi potopljeni, a više od stotinjak obitelji moralo bi se, uz novčanu odštetu, iseliti iz svojih kuća. Projektom je predviđeno i premještanje dviju crkava i dvaju groblja (katoličkog i pravoslavnog) te spomen-kosturnice iz Drugoga svjetskog rata iz Mlakve, odnosno Gornjeg Kosinja. No nitko još nije našao za shodno da ljudima kaže kolika bi bila odšteta, po kojim uvjetima i tko bi ih točno trebao obeštetiti.

– Nitko ne govori što će biti s nama, evo, vi ste prvi koji pitate kamo ćemo. Tko će nam odštetu platiti? Ne znamo kamo ćemo, negdje gdje nema vode ili par stotina metara poviše? Jer, niže ne možemo – govori nam na uskoj cesti Bogdan Gruičić iz Mlakve, sela od tridesetak žitelja.

Sklanjamo se od ličke zime i vukova u dio njegove stare kuće, koja se naslanja na moderniju građevinu: uz peć se stisnuli Bogdanova 87-godišnja majka Staka i 85-godišnji otac Petar, koji se u posljednjih pedeset godina naslušao priča o gradnji nove hidroelektrane, potapanju sela i iseljavanju stanovništva.

– Akumulaciju Kruščica, koja je kilometar uzbrdo od moje kuće, projektirao je za vrijeme Austro-Ugarske car Franjo Josip. O potrebi za njom govorilo se i za Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je šezdesetih konačno proradila, a stanovništvo se iselilo, počelo se govoriti o izgradnji druge akumulacije u dijelu Gornjeg Kosinja, što je tek sada postalo izglednim – kaže Petar Gruičić.

Kada se budu određivali iznosi obeštećenja, morala bi se, i u slučaju Gruičićevih, u obzir uzeti današnja vrijednost njihova posjeda izgrađenog na djedovini: u modernijoj stambenoj zgradi ugrađeno je centralno grijanje, postoji telefon i svi komunalni priključci, tu su podrum i garaža s alatom. Sve je zidano betonom, a vanjske su ograde željezne. Nešto dalje, tri su dodatna podruma, garaže s mlinom, traktorom i toplinski izoliranim boksom za blago, kojega sada nema. Tu je i povelika okućnica te dobar komad obližnje šume.

– U to sam uložio život, zdravlje i snagu, dinar sam prije potrošio nego do njega došao – govori Petar.

U Drugome svjetskom ratu ustaše su mu ubili oca, sestru, sestrina muža i dijete, a on je preživio bježeći posvuda; nije ni sanjao da će jednoga dana opet morati iz rodne kuće. Živi od poljoprivrede – sadi krumpir, grah, sije žito, ima i pet ovaca. Iako u poodmakloj dobi, ekonomija mu je još jača strana.

– Tu će, bojim se, općina više novca uzeti za lokaciju nego što ćemo mi dobiti. Jedno je kada ja vama prodajem, pa moju cijenu možete prihvatiti ili se možemo dogovarati, a drugo je kada te gone s ognjišta protiv tvoje volje, dakle isplata silom prilika. Morali bi platiti više nego da svojevoljno prodajem kuću – smatra Petar Gruičić.

Kada bi dobio novac za odštetu, ne bi ostao u Lici: kaže da bi se odselio negdje bliže industriji, prometu, školstvu, zdravstvu… Po njemu, plodni krajevi su u okolici Zagreba, Siska, Petrinje. Njegova supruga tone u pesimizam.

– Ja ću u zemlju, baba ne vidi, bolesna je i gotovo, nema više. Gradnju ove brane neću dočekati. Sreća je da znam da će groblje potopiti, pa ću otići negdje gdje me neće topiti. Žao mi je djece, što će ostati bez ičega, a vidi ovog truda i muke… Blago onom tko će umrijeti – turobna je Staka Gruičić.

Nešto niže od njihova posjeda, pravoslavna je crkva i spomen-kosturnica, na kojoj čitamo  o zločinu što se zbio 4. augusta 1941: “Od ustaških zločinaca poklano je i spaljeno 270 nevinih rodoljuba i žrtava čiji su posmrtni ostaci preneseni s Kose i ostalih zaseoka gdje su pogubljeni i ovdje sahranjeni. Mlakva 1955.” Podno spomenika, crvena ruža proviruje ispod snijega. Uokolo je nekoliko napuštenih kuća i nekadašnja osnovna škola; na nekom prozoru propuh zavitla preostali zastor, kao da duhovi ispuštaju svoj hladni dah.

Preko 70-metarskog Kosinjskog mosta i ceste, zbog poplava povišene nekoliko metara, dolazimo u Gornji Kosinj. Teško je povjerovati da bi ovo pitoreskno ličko selo moglo zauvijek nestati pod vodom. U selu radi jedini kafić, u kojem uz pivo i gemišt nekoliko mještana raspravlja o jednoj stvari: iseljenju i odštetama. Vlasnik lokala Ivan Klobučar informira nas da bi se u petak, na dan izlaska ovog broja “Novosti”, predstavnici HEP-a i Općine Perušić trebali sastati s mještanima sela.

– Ljudi su ovdje uglavnom za isplate. Trebaju doći procjenitelji za nekretnine, ali ni sami ne znamo kako će izgledati model isplate. Ljudi neće ići na lokacije koje bi oni odredili, na to ne pristaju – kaže Klobučar.

Zanima nas koje se lokacije spominju; kažu da bi to trebalo biti koji kilometar iznad sela.

Dušan Bobić je iz Mlakve, ali rado navraća u kafić kod komšija iz Gornjeg Kosinja. Sva općinska sela, kaže, ujedinio je problem iseljenja zbog izgradnje hidroelektrane, no jedinstveni su u problemima bili i prije, za vrijeme bivše države. Otkriva nam da se on šezdesetih godina već bio selio.

– U Kruščici sam živio do svoje jedanaeste godine. Raseljeni smo nakon što je kasnih 1960-ih izgrađena Hidroelektrana Sklope, a iseljeno je oko stotinu kuća. Odmah su nas obeštetili, čim smo otišli iz njih. Napravio sam bolju kuću nego što sam imao, ali nije to to – kaže Bobić, čijemu je ocu država tada isplatila pet milijuna dinara odštete.

– Više smo dobili za četiri debela oraha nego za svu zemlju što smo imali. Onda je bila inflacija i za koju godinu puno smo izgubili. To se događalo ako iste godine nisi sav novac uložio. Kada je ondašnja komisija procjenjivala vrijednost kuća, neki su se žalili i deset godina po sudovima tražili svoja prava. Sve su to pojeli advokati i na kraju su dobili veliko ništa – priča Dušan.

Mještani se najviše žale što godinama žive u neizvjesnosti, jer zbog projekta koji se desetljećima najavljuje ne mogu dobiti građevinsku dozvolu za bilo kakav zahvat. Najvećeg krivca za to vide u Općini Perušić koja bi s hidroelektranom najviše profitirala, jer bi ubirala rentu. Na sastanku s općinarima i HEP-ovcima očekuju da im se napokon kaže hoće li ih se iseliti ili neće, a odštetu i novac na ruke smatraju jedinim pravednim rješenjem.

– Dižu nas s našeg ognjišta. Imam 40 komada ovaca koje ću morati prodati… i gdje da idem, kada ću svuda biti dotepenac? Zato očekujemo da nam se pošteno plati, pa da onda odlučimo kuda ćemo i kako – kaže Dragan Petrlić.

– Ovo je područje često plavljeno, tu je i 1937. bio najveći vodostaj, a sada se općina polakomila za novcem, iako su ljudi navikli živjeti s tom vodom i mogli bi još stotinama godina tako. Kosinj je sistematski zapuštan poslije Drugoga svjetskog rata. Iskorištavali su se šumski resursi i ljudi su planski napuštali kuće. Imali smo pilanu koja je premještena u Perušić i sada smo na sprdnju, a za Kosinj se prije znalo nego za Perušić – dodaje njegov sumještanin Zvonimir Delač.

– Imali smo mesnicu, poštu, evo je i sada postoji, bivšu miliciju, dvije trgovine, tri birtije. Tu sam završio osnovnu školu, bilo je 200 đaka, a sada svi mogu stati u jedini kafić – uspoređuje Dušan Bobić nekadašnji i sadašnji Kosinj.

S vanjske strane kafića, na kamenom stupu kuće, na visini od otprilike pet metara, ucrtan je vodostaj iz 1937., koji nam je spomenuo Delač. Selo je tada preživjelo, a završetak ove priče možda će se jednom prenositi s koljena na koljeno: “Bila jednom jedna dolina…”

Tko će u procjenu bez sređenih zemljišnih knjiga?

Glavna tema sastanka s mještanima Gornjeg Kosinja oko projekta izgradnje HE bit će Studija utjecaja na okoliš, rekao nam je Dragan Hećimović, zamjenik načelnika Općine Perušić. Nije li to čudno, s obzirom na to da je predsjednik uprave HEP-a Zlatko Koračević nedavno medijima izjavio da će takva studija biti gotova do rujna?

– Ma kakvi, forma je završena i ima nekakvih 20 do 25 točaka za primjedbe, za što će se pitati mještani kosinjskih sela. Ali briga ljude za to, ono osnovno što ih zanima jest na koji će se način raditi procjena zemljišta u svrhu obeštećenja, o čemu HEP nema pojma. Nitko dosad s tim ljudima nije razgovarao, a samo se govori o iseljavanju – kaže Hećimović.

Ako je istina ono što govori Koračević, onda bi, dodaje, već danas gruntovne i katastarske knjige trebale biti u Kosinju.

– Stare gruntovne knjige izgorjele su između 1941. i 1945., pa je nepoznato vlasništvo mnogih zemljišta i građevina. Da sada krenu s tim, ne bi bili gotovi za godinu dana – upozorava Hećimović.

– Ne možeš izgraditi neku zgradu u Perušiću ili u naselju prema Donjem Kosinju, koji je izuzet od potapanja, i smjestiti tamo ljude kao u geto. Ljude treba pošteno obeštetiti, HEP ili Vlada, tko god. Drugo, na tom području nema ni komadića građevinskog zemljišta, sve je ucrtano plavom bojom, kao područje za iseljenje, a do 30. lipnja treba legalizirati objekte. Gdje legalizirati, u jezeru? – pita Hećimović.