Energija obojena mudrošću
The Jon Spencer Blues Explosion: Meat + Bone (Bronze Rat, 2012)
Jon Spencer snimio je prije sedamnaest godina s R. L. Burnsideom album “A Ass Pocket of Whiskey”. Burnside je kasnije snimio “Wish I Was in Heaven Sitting Down” (2000). Prvi album kombinacija je punka i bluesa, drugi je koktel hip-hopa i bluesa. Na oba je bilo moguće čuti kako su moćno morali zvučati Robert Johnson i Charley Patton na zabavama na kojima su svirali. Sličan efekt imali su i Spencerovi albumi s Blues Explosionom. Blues je odjednom postao ne tužaljka na život, kakav je bio u interpretacijama bljedolikih u šezdesetima, nego šaka podignuta u zrak. Patton i Johnson svirali su tužbalice u svatovima; ovaj gorko-slatki okus, a ne jednodimenzionalno tugovanje, glavna je osobina bluesa. Špricer, a ne vino ili voda.
“Meat + Bone” prvi je album JSBE-a nakon osam godina; već na prva slušanja, zvuči kao da se ekipa zaželjela svirke. Iako zadnja dva albuma ne bismo mogli okarakterizirati kao nenadahnute, “Pastic Fang” i “Damage” patili su od vlastitih općih mjesta, a količina funka, punka i blues-kerozina bila je raspoređena slično kao na albumima “Acme” i “Now I Got Worry”. Što nije iznenađujuće, jer je jedna od jačih strana njihove glazbe primalna jednostavnost, gotovo cartoon-estetika. Spencer je sjajan posao, možda najbolji uopće, radio s grupom Boss Hog. Ondje nije bilo užasne ambicioznosti albuma Blues Explosiona, koji su kidisali na tronove i upinjali se osvojiti što više medalja. Spencer u studiju točno zna što hoće i, unatoč aklamacijama live svirkama grupe, oni uživo nisu ni vlastita sjena: na koncertima su jednostavno bučni, a inovativnosti koju možemo čuti na albumima nema ni traga. Što nije ni bitno – pogotovo ako na njih gledate kao na pokretače blues revivala, na ekipu koja je prva zapalila vatru i onda omogućila Black Keysima i Jacku Whiteu da nastave dalje. JSBE i danas zvuče kao da su bijesni i neafirmirani garažeri, koji umjesto trzalicama i palicama sviraju noževima i dinamitom.
Judah Bauer i Russell Simins bez ikakvih problema prate Spencera u iscrpljujućem i divljem izdanju na “Meat + Bone”. Kod njih nema ni najmanje naznake komercijalizacije, srednjostrujašenja, ugađanja. Kod njih se ne radi o pobuni nego o energiji, oni su jedan u Bergsonovu smislu vrlo nematerijalan bend, ako pretpostavimo da je materija energija koja je izgubila zamah. Njihova energija još ne dotiče zemljinu površinu i ne kristalizira se u definitivan glazbeni okvir. Moguće je prepoznati krhotine stilova od kojih slažu svoj puzzle, ali nije moguće čuti spojeve i osjetiti stapanja. Kao da se ta tri glazbenika sudaraju proizvedenim zvukovima, a rezultat je jedinstveni sound koji ima tendenciju da vas udara u stomak. Pleksusna glazba je Spencerov zaštitni znak. Slično je i s grupom Boss Hog, gdje Cristina Martinez, jedna od najljepših žena na glazbenoj sceni, pjeva toliko mračno i žestoko da, htjeli ne htjeli, na koncu ugledate svjetlo na kraju tunela, jer ne može biti da je baš toliko tamno.
Rock glazba u esencijalnom izdanju, s puno kratkih i jasnih komada, ali i s momentima autentične improvizacije, kao u pjesmi koja završava album, “Zimgar”, gdje džemuju kao majstori žanra koji su stvorili. Nastavljači vatre koju je zapalio ovaj sastav izgleda da nisu rođeni u vatrenom znaku, nego su ga učenjem usvojili. Čak je i Spencerovo poziranje iskrenije od svega što je danas moguće čuti na top-listama. JSBE su se vratili, album je u rangu najboljega što su dosad snimili, a energija je ovaj put obojena i divljom mudrošću, što se možda najbolje čuje na kraju albuma, kada razlažu svoje evanđelje na osnovnu zapovijed, a to je – žestoko!