Izvlačenje premijera iz ladice

Kada je od Aleksandra Džombića, sada već bivšeg predsjednika Vlade Republike Srpske, zatražio da podnese ostavku, pa na njegovo mjesto imenovao Željku Cvijanović i izdiktirao joj imena šest novih ministara, Milorad Dodik, predsjednik RS-a i još uvijek vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata, pokušao je isprovocirati ponavljanje historije. Nije kratkoj povijesti manjeg bosanskohercegovačkog entiteta nepoznato izvlačenje premijera iz ladice, samo što su posljedice uvijek bile takve da sam Dodik danas ima priličnog razloga za pesimizam. Dva puta se, naime, desilo da predsjednica, odnosno predsjednik RS-a negdje na pola puta između dvaju izbora nađu novog mandatara, pa zato i izgube vlast prvom zgodnom prilikom. Oba puta taj se mandatar zvao baš kao današnji predsjednik Srpske – Milorad Dodik. Imao je i isti jedinstveni matični broj, adresu, stranačku funkciju i frizuru.

Prvi je put Dodiku bilo trideset i devet godina i te 1998. predsjednica RS-a Biljana Plavšić – kasnije osuđena na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina – napušta, kako se tada govorilo, vodstvo Srpske demokratske stranke stacionirano na Palama pored Sarajeva, uz obilnu američku pomoć seli i sebe i vlast u Banja Luku, a za premijera imenuje čelnika stranke sa dva zastupnička mjesta u Narodnoj skupštini RS-a. Tri godine poslije, oboje, predsjednica Biljana Plavšić i premijer Dodik, sa pozicija na koje su stigli na tenkovima IFOR-a odlaze voljom birača. Pola dekade kasnije, Dragan Čavić, predsjednik entiteta i vladajućeg SDS-a, tek nekoliko mjeseci uoči općih izbora smjenjuje Vladu i njen novi sastav povjerava lideru najveće opozicijske stranke – Dodiku. U jesen iste godine, SNSD pobjeđuje na izborima, a Čavić, danas čelnik Demokratske partije, prvo odlazi u opoziciju, a onda i iz SDS-a.

Željka Cvijanović, naravno, neće uzrokovati pad nesuđenog reformatora Srpske. Ona će u tom procesu jednostavno statirati i na kraju, zajedno sa Dodikom, vidati rane od neizbježnog izbornog poraza u jesen naredne godine. Povijest se tako ipak ponavlja, samo što su akteri bitno drugačije razmješteni na pozornici. Publika, dok predstava traje, reži od gladi. Naime, ekonomska je situacija u RS-u takva da bi bilo dobro kada bismo mogli reći da je stanje katastrofalno. No ta je granica odavno pređena, pa se pod prozorima predsjedničke Palate smjenjuju nezadovoljni policajci, prosvjetni radnici, penzioneri sa prosječnom mirovinom od osamdesetak eura, nezaposleni i oni koji to nisu, ali kao da jesu…

O Miloradu Dodiku može se misliti i reći svašta, osim jednoga: da je glup i da će se iznenaditi kada jednog dana shvati kako realnost nije ono što on vjeruje da jeste, već tma i tmuša nepregledna. Uostalom, sam je rekao do kada mu je rok trajanja, kada je prije nekih pola godine, bijesan zbog objavljivanja agencijske vijesti koja mu se ne sviđa, nazvao vlasnika bijeljinske BN Televizije Vladu Trišića i u telefonsku slušalicu kazao: “Imam dvije godine, jebaću ti majku! Zdravo!”

Naravno, nisu dvije godine malo vremena za izlazak iz ponora političkog poraza, samo što više nema ničega čime bi se spas mogao platiti: strateška poduzeća su rasprodana, novac od privatizacije potrošen uludo, klađenje je jedina privredna grana u ekspanziji, RS ne proizvodi ni čačkalice, a ni nacionalizam, kojim je Dodik savršeno manipulirao, više nema neku vrijednost. Predsjednik Republike Srpske u nevrijeme je ostao bez neprijatelja i s punim pravom može reći kako su ga Bošnjaci – i to su uradili spontano, da ne bude zabune; nema tu, u konačnici, političke pameti za tako ozbiljne poteze, već u pojedinačnim slučajevima tek nešto ličnih interesa od kojih, kada se osiguraju izbornim legitimitetom, ostaje opće dobro kao sitni kusur – izigrali kada su mu najviše trebali. Zlatko Lagumdžija (SDP), Fahrudin Radončić (SBB) i Sulejman Tihić (SDA) za Dodika ili nemaju vremena ili onoga što bi njemu koristilo: snage i volje da prizivaju ukidanje RS-a. Tihića u sarajevskom političkom ratu polomiše prva dvojica; Lagumdžija je, nakon što je najavljivao da će od Federacije napraviti Zapadnu Njemačku koja će usisati onu na istoku, dakle RS, zabavljen “isisavanjem” SDA iz vlasti; dok Radončić nikada nije krio kako se sa Dodikom ne misli takmičiti u onome u čemu je slabiji – nastavku bitaka mirnodopskim sredstvima. Kao takvi, prosto, nisu nimalo korisni za raspirivanje nacionalizma kojim se u Bosni uvijek mogu ublažiti sve prateće pojave bijede.

Ni sa prijateljima Dodik ne stoji najbolje. Većina ga je, kažu oni što poznaju njegove preostale najbliže saradnike – komada oko jedan – ostavila, pa mu, zajedno sa protivnicima, sve ujedinjenijom opozicijom u RS-u, odbrojavaju dane. Tako član Predsjedništva BiH-a iz Republike Srpske Nebojša Radmanović i predsjednik Narodne skupštine Igor Radojičić – obojica su se, inače, usprotivila ideji o smjeni Aleksandra Džombića, ali na zatvorenom sastanku sa predsjednikom – o Dodiku manje-više misle isto što i Dragan Bursač, kolumnist banjalučkog portala Buka: “Narod Dodiku sve manje i manje vjeruje, strah od vlasti se polako topi, i ljudi ga, umjesto kao ozbiljnu ličnost, sve više doživljavaju kao političkog zabavljača.” Samo što o tome glasno šute.

Nesreća, naravno, ne dolazi sama, pa i u Beogradu, u kojem je Dodik nekada i najčuvanija vrata otvarao nogom, imaju preča posla od spašavanja prekodrinskog potrošenog kolege. Dalo se to najbolje vidjeti na nedavnom obilježavanju godišnjice Republike Srpske kojoj su, kako je to službeno saopšteno, prisustvovali “predstavnici pojedinih institucija Srbije”, sve i jedan zvučan i značajan toliko da mu se ni ime ne isplati spomenuti. Oni važni, značajni, prije svih potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, kada već negdje službeno putuju, radije za destinaciju biraju Njemačku nego Srpsku.

U cijelu tu složenu shemu upala je Željka Cvijanović, profesorica engleskog jezika od koje čak ni Milorad Dodik ništa ne očekuje. Ona je, naime, tu da bi Vladu mogao voditi on. Još (skoro) dvije godine. I onda, kako sam reče – zdravo.