Kabaret pod vješalima
Ubiti Zorana Đinđića, predstava novosadskog SKC-a izvedena u Beogradu
Ovih dana Srbija žali svog premijera Zorana Đinđića, koji je prije deset godina, 12. ožujka, mučki ubijen u atentatu. Mimohod nekoliko desetaka tisuća građana centrom Beograda, sijaset novinskih tekstova i dokumentarnih filmova na gotovo svim TV-kanalima pokazuju da s vremenom ta nacionalna trauma ne prestaje, nego se povećava: Zoran Đinđić je za preporod Srbije predstavljao više nego izglednu šansu, koja je tako brutalno zgažena. Današnja politički i ekonomski obezglavljena Srbija svjesna je te činjenice više nego ikad.
Među mnogim manifestacijama u Beogradu, važna je bila i kazališna izvedba “Ubiti Zorana Đinđića”, nastala nedavno u produkciji Studentskoga kulturnog centra iz Novog Sada i u režiji Zlatka Pakovića. Za razliku od predstave Olivera Frljića “Zoran Đinđić” u Ateljeu 212, koja je grubom dokumentarnošću i optužbama bačenim u lice publike uzdrmala mnoge duhove i dovela do smjene direktora te kuće Kokana Mladenovića, novosadski je umjetnički proizvod nešto drugačijeg senzibiliteta. Neka vrsta kabareta pod vješalima, sve političke silnice koje su dovele do atentata isporučio je gledateljima kao pijanu političku igru u kojoj je krvi naprosto previše. Sve je tu: borba između modernista i tradicionalista, između “patriota” i “izdajnika”, između šovinista i svih ostalih… Ali ono što je dovelo do tragedije ona je vrsta barutnog punjenja, karakterističnog za Balkan, koja ljude i narode u pravilu zavija u crno.
Za razliku od Frljića koji u svojoj predstavi o Đinđiću optužuje praktički poimence svakoga u publici za moralni doprinos atentatu, Zlatko Paković slika srpsko društvo kao poludjeli lunapark zaostalosti i niskih strasti. Predstava se kabaretski služi karikaturom, ali nije rugalica srpskoj političkoj sceni, prije je tužni lament nad stanjem stvari, u kojem je politički primitivizam dominantna društvena snaga. Zlatko Paković u predstavi koristi maske, ironične songove i crnohumorne fantazije – taj brehtijanski pomak ne služi tome da po stoti put pljune na društvenu stvarnost, nego da je pokaže tragičnom, kakva jest. U jednom trenutku urotnici, Milorad Ulemek Legija i pripadnici zemunskog klana, govore u stihovima kao u Shakespeareovim dramama, ne zato da bi se pokazala nakaznost tog čina, nego stoga što je atentat, nažalost, dio nasilnog političkog života u Srbiji, u kojem i žrtve i ubojice sa svojim istinama odlaze u grob.
U najavi predstave, Paković kaže da je želio pokazati kako su snage poražene rušenjem Miloševića i odgovorne za smrt Đinđića danas praktički na vlasti: Srbija neprestano živi nakaradnu povijesnu sudbinu koja se ne odvija predvidljivim ritmom, nego kao permanentna tragedija u kojoj nema dovoljno pameti, morala i vještine za nešto bolje. Da bi se igrala predstava “na koljenu povijesti”, potreban je i osviješten glumački ansambl: Nikola Đuričko, Emina Elor, Bojan Dimitrijević, Jovana Stipić, Igor Filipović i Milijana Makević odigrali su s punim uvjerenjem i krajnjom angažiranošću najtraumatičniju temu aktualnoga političkog života u Srbiji.
Na kraju predstave, opet u obliku scenske fantazije, tajkuni kupuju čitavo groblje, želeći u vidu političkog turizma eksploatirati ime mrtvog Đinđića. Da, to je Srbija danas, u kojoj se miješaju pijani nacionalizam, fina odijela, intelektualci i većina obespravljenih i poniženih, ne znajući kako dalje. Stoga predstava “Ubiti Zorana Đinđića” kritički pokazuje da će trebati još dosta vremena za ostvarenje ideja u kojima je ubijeni premijer bio tragično usamljen.