Otkuda svjetlo na kraju tunela?

Nužnost normalizacije odnosa Beograda i Prištine dominirala je prilikom prošlotjednog posjeta dvoje potpredsjednika srpske Vlade, Suzane Grubješić i Aleksandra Vučića, Berlinu, odnosno konferenciji “Balkan u europskoj budućnosti: uloga Srbije” u organizaciji Fondacije Robert Bosch; dužnosnik njemačkog inoministarstva Nikolaus Graf Lambsdorff okrstio je taj proces apsolutnim prioritetom, o kojem ovisi hoće li Srbija na samitu Europske unije 28. juna dobiti žuđeni datum početka pristupnih pregovora.

Vođe Unije odluku će donijeti na temelju Izvješća o napretku (ali i unutrašnjih reformi), koji Europska komisija objavljuje 16. aprila, pri čemu će biti presudan upravo stav Njemačke. U praksi to znači da Srbija u toj bici za datum u narednih mjesec i pol mora ispuniti niz zahtjeva, od kojih su najvažniji – kako je Vučić izjavio nakon sastanaka s njemačkim ministrom obrane Thomasom de Maizièreom i vanjskih poslova Guidom Westerwelleom – ukidanje paralelnih struktura na sjeveru Kosova i puna provedba sporazuma o integriranom upravljanju granicom; eventualno priznanje Kosova, kazao je vicepremijer, nitko nije spominjao. O zamjeni paralelnih struktura autonomnom zajednicom općina integriranom u kosovski pravni poredak te otvaranju prištinskog “ureda za vezu” u Beogradu i obratno, prošlog su tjedna u Bruxellesu razgovarali premijeri Ivica Dačić i Hašim Tači, a nova je runda razgovora zakazana za 4. marta. U istom kontekstu, iako više simbolički, treba promatrati i nedavni susret predsjednice Kosova Atifete Jahjaga s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem. Bude li izvješće EK-a negativno, bit će to veliki udarac za vladajuću koaliciju u Beogradu.

Vučić je na konferenciji naglasio da po pitanju Kosova njegova Vlada više ne povlađuje većini stanovništva “koja bi bila sretna kada bi došlo do neuspeha u pregovorima”, ali i to da neće biti moguće ispuniti sve zahtjeve.

– Svaki kompromis gotovo uvek znači naše uzmicanje. Ali moramo misliti na našu decu, ne možemo biti zaglavljeni u prošlosti – poručio je, zaboravivši dodati da je bolno suočavanje Srbije s realnošću (zbog čega je potpora Uniji pala na najnižu razinu u posljednjem desetljeću) posljedica promašene politike u kojoj je sam itekako sudjelovao.

Bilo je neugodno gledati bivšega Karadžićevog novinara, Šešeljevog šegrta i Miloševićevog ministra informiranja kako se – ukočena i pokorna držanja – trsi uvjeriti prisutne u vlastitu europsku i mirotvornu orijentaciju, unatoč svim “žabama koje je Srbija morala da proguta”.

– Srbija više nije mesto sa kojeg se izvozi nestabilnost, nego je faktor bezbednosti i poverenja. Neću reći da smo najznačajniji, siti smo sujetnog vodstva koje smo sebi davali u ruke bez ikakvog značenja za bilo koga osim za medije u Srbiji – znakovito je poručio Vučić.

Naime, Nijemci su Tadićevo isticanje “liderstva u regiji” izuzetno loše primali. Dokazujući da Srbija zaslužuje datum, Vučić je istaknuo borbu protiv korupcije i napore u provođenju reformi, navodeći da je Europska komisija pozitivno ocijenila 26 od 33 poglavlja. Upadljivo je iskazao i želju da se poboljšaju odnosi s Hrvatskom.

– Odnosi Hrvatske i Srbije kičma su odnosa na Balkanu. Razume se da se nećemo saglasiti oko prošlosti, ali nikada se neće promeniti činjenica da živimo jedni pored drugih. Nismo dovoljno razgovarali, to je najveća naša, ali i njihova greška – kazao je Vučić.

Izravno se obratio i potpredsjedniku hrvatske Vlade Nevenu Mimici, izrazivši želju za susretom u Zagrebu ili Beogradu te odao poštovanje Vladi zbog uvođenja ćirilice u Vukovar. Europska lakirovka postala je providna kada je, komentirajući činjenicu da Srpska napredna stranka prije tri godine nije poduprla deklaraciju Skupštine o Srebrenici, rekao kako je jedini razlog tome što bi, da su je podržali, “bili optuženi za kolaboraciju sa vladajućom strankom”. Na kraju govora, Vučić se nije usudio vidjeti svijetlu budućnost, ali je kazao kako “postoji barem svetlo na kraju tunela”.

Općenito, konferencija je dobrim dijelom bila ispunjena klišejima o “zajedničkom snu bivanja u Europi” (Sonja Licht), u izlizanoj binarnoj opoziciji – članstvo u EU-u vs.  nacionalistički populizam. Od tog prilično unisonog pjevanja odskakali su Dušan Reljić iz berlinskog Instituta za međunarodne odnose i Kori Udovički, bivša guvernerka Narodne banke Srbije i ministrica u Đinđićevoj vladi. Reljić je ukazao na to da “Unija više nije izvor stabilnosti nego nestabilnosti” i da je “ekonomska kriza eksportirana na periferiju”. Po njemu, EU sve više postaje prostor konflikta, a potpora daljnjem proširenju u Njemačkoj i Austriji iznosi svega 20-ak posto. “Od stava javnosti mnogo je važnije što govore premijeri i ministri u EU-u”, replicirao je Reljiću Joost Korte iz direktorata EU-a za proširenje.

– Tranzicijski ekonomski model je propao. Savet koji smo tada (2002., op.a.) dobili od MMF-a bio je liberalan: prodajte sve i čekajte šta će tržište da napravi. Međutim, BDP većine zemalja regiona jedva da je na razini iz 1989., a u Srbiji je ispod tog nivoa – bila je izravna Kori Udovički.

Istaknula je da Srbija, osim što želi postati članica Unije, nema nikakvu ideju u kojem se smjeru treba razvijati, niti o tome itko raspravlja. Doista, u Berlinu nismo čuli uvjerljiv odgovor na pitanje kako će drastično deindustrijalizirana Srbija – koja svake godine zbog “bijele kuge” gubi tridesetak tisuća ljudi i s nezaposlenošću koja među mladima iznosi 50 posto – izbjeći sudbinu još jedne siromašne periferne zemlje EU-a. Drugim riječima, što ako je Vučićevo svjetlo zapravo vlak koji Srbiji juri ususret? Ili, još gore, što ako je taj vlak sama Unija?