Pjevaj, Karuzo!
Predrag Lucić: Mjesec iznad Splita (Algoritam, Zagreb, 2012)
Splitski se novinar, pjesnik i satiričar Predrag Lucić, nakon niza opsežnih zbirki u kojima je konceptualizirano objedinio vjerojatno najbolju stihovanu satiru s ovih prostora (prethodno objavljivanu mahom u kultnom “Feral Tribuneu”, koji je suutemeljio i uređivao), nedavno javio drugom “ozbiljnom” pjesničkom knjigom, nekom vrstom lokalno utemeljenog baštinika poetike skicirane u “Ljubavnicima iz Verone” (2007). U proslovu ovih pedesetak pjesama (od kojih mnoge tvore zapravo zasebne mini-cikluse), raspoređenih u šest cjelina, uz uvodni preludij i zaključnu bilješku koja podcrtava njihov dokumentaristički karakter, stoji citat Nemoj pjevati o svom gradu, ostavi ga na miru velikog brazilskog pjesnika Carlosa Drummonda de Andradea.
I pjesnik izabrani moto, koliko god to čudno zvučalo za knjigu koja već u naslovu nosi toponim koji joj zadaje motivski okvir te je iz stranice u stranicu prenapučena onim zloglasnim “lokalnim koloritom”, u principu nije iznevjerio. Jer Split o kojem Lucić pjeva jedan je grad kojeg nema, ili ga barem više nema. Melankolični je to ljetopis jednog sjećanja koje nikada nije postalo službenim (iako je u svoje vrijeme bilo itekako kolektivno), nikada ovjerovljeno akademskim historiografskim okvirom i priznato kao relevantno, štoviše, kontinuirano mu je, kao i njegovim glavnim protagonistima, uskraćivan vlastiti glas; ismijavalo ga se, guralo pod tapet, isključivalo kao nepodobno. Ono je slijepa pjega ušminkanih, ex cathedra propagiranih identitotvornih narativa, ali i neka vrsta nečiste savjesti grada i njegovih građana isporučena odozdo, iz nekog u bijedu zakopanog jedva čujnoga super-ega; onaj dio vlastitog Ja koji su odbacili, nastojali ga zatrti i izbrisati mahom zato što je bilo sveprisutno, svima dostupno i vjerojatno najpreciznije ogledalo njih samih – jedne zloćudne malograđanštine zakopane u mitove o vlastitoj veličini.
U tim je uglavnom narativnim pjesmama kratkoga stiha, ritmiziranim jedinicom daha i pogodnim za deklamiranje, nerijetko na samom rubu silabičke pravilnosti i uz snažno prisutni “duh metra” nužno prisutna jedna pasatistička sjeta, da izbjegnem tu zajebanu, nepopularnu i izopćenu nostalgiju. Zaziv je to – u svojoj formi također veoma evokativan, formulaično strukturiran i često refrenima podcrtan – za vremenom kada je Split bio ovakvo ili onakvo, no uglavnom funkcionalno Malo misto, a ne na koljena srušeni, iz temelja devastirani tamni vilajet kapitala. Tako ovaj lirski dokumentarizam, kad progovara o svim tim davno pokojnim ljudima za vratima gostionice (s tim što gostionica, ta krležijansko/smojevska balkansko-mediteranska krčma, ili ako vam je draže konoba, ovdje obuhvaća čitav jedan grad), progovara u punom smislu, parabolom ili kroz čisto odsustvo, i o ovima nama današnjima.
Prvi ciklus, posvećen domaćim redikulima, najupečatljiviji je, a dva koja slijede donose vjerojatno najuspjelije pjesme u knjizi koje mjestimice, vještom kombinacijom britke jezične igre i dosjetke te jednostavnosti i lakoće izraza, zadobivaju gotovo klasičnu notu. Iduća dva ciklusa u knjizi i nisu nužna; pomalo ispadaju iz tematskog registra, isti motiv i postupak razvlače na previše pjesama te u njima nešto više dolaze do izražaja povremeni oblikovni stereotipi i opća mjesta, da bi se na kraju opet uvjerljivo zaokružilo onim zaključnim.
Lucić evidentno, koliko god djelovao lokalno, misli globalno, i tako se njegove pjesme čitaju. Kao ogledalo, teška i lijepa opomena za sve nas, napose one koji su pred našim očima Od propasti carstva / napravili Carstvo propasti.