Priča o Zoranu Đinđiću priča je o Srbiji

Polaganje vijenaca u dvorištu Vlade Srbije i na grob u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, svečana akademija, “Šetnja za Zorana” u kojoj su, na desetu godišnjicu atentata na srpskog premijera Zorana Đinđića, prvi put zajedno sudjelovali predstavnici Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića i Demokratske stranke Dragana Đilasa i bivšeg predsjednika Borisa Tadića, predvodeći tisuće građana koji, kao i svake godine nakon ubojstva 12. ožujka, odaju počast ubijenom premijeru…

Uoči desete godišnjice atentata neki su upozoravali da bi bilo bolje Zorana Đinđića sjećati se češće a ne samo toga dana, te da je njegovim ubojstvom zaustavljena preobrazba Srbije u modernu i demokratsku državu, koja i danas vrluda u svojoj politici, vanjskoj i unutrašnjoj. No ove je godine novost u odnosu na prošlo desetljeće to da se Demokratska stranka pridružila sada već tradicionalnoj “Šetnji za Zorana”; trebalo je očito da izgubi vlast, pa da netko u toj stranci mućne glavom i sjeti se da su među tisućama onih koji 12. ožujka hodaju Beogradom i njihovi birači, mnogi od onih koji su, razočarani politikom Đinđićevih stranačkih nasljednika, na lanjskim parlamentarnim i predsjedničkim izborima bili “bijeli listići”.

Novo je i to što se, također prvi put, oglasio i aktualni premijer i lider socijalista Ivica Dačić u beogradskom NIN-u: “Uz najdublje poštovanje i sаučestvovаnje u bolu sa njegovom porodicom, očekujem desetogodišnjicu smrti Zorаnа Đinđićа. I mislim da je to ono osnovno što o Đinđiću i treba da kažem. Sve ostalo, o Đinđiću, jeste priča o Srbiji.” Pa nastavlja da je sam bio dio vlasti koja je ratom pokušala riješiti pitanje Kosova i “možda zaista” ima neke pravde u tome da je on sam, Dačić, danas najodgovorniji za mirno rješenje koje podrazumijeva da svatko ponešto izgubi i da to “otvoreno kaže”, te podsjeća da je o tome upravo Đinđić prvi pričao. “I danas, ubeđen sam, on ne bi imao ništa protiv što baš mi, njegovi politički protivnici, radimo ovo što radimo. Pozdravio bi to što smo se sreli, u budućnosti. Budućnost, budućnost Srbije, njega je, uostalom, najviše i interesovаlа. I tu se apsolutno slažem s njim. Da je ta budućnost naš osnovni posao. Zbog Zorаnove, moje i naše dece. Ona treba da budu u njoj. Zajedno”, piše premijer samo nekoliko godina nakon što je – nakon potpisivanja sporazuma o pomirenju demokrata i socijalista, njega i Tadića – tvrdio da “svatko ima svoj bol”, socijalisti bol za Miloševićem, demokrati za Đinđićem.

Dačić se izjasnio, bar nakon ovolikih godina, dok su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić samo položili vijence u dvorištu zgrade Vlade. Neki se sjećaju Nikolićeve izjave koji dan prije atentata prije deset godina: “Ako netko ovih dana sretne Đinđića, kažite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom.” Naime, premijer je na nogometu povrijedio nogu i hodao je tih dana pomoću štaka.

Što se pak Vučića tiče, podsjećanja radi oglasili su se oni koje je on i koji su njega podržavali prije nego što se iz Šešeljevog radikala transformirao u naprednjaka, pa su u Bulevar Zorana Đinđića u Novom Beogradu donijeli table s imenom ratnog zločinca Ratka Mladića, uz objašnjenje da im je upravo Vučić obećao preimenovanje tog bulevara čim dođe na vlast. I danima prije, po Beogradu, Novom Sadu i još nekim gradovima Srbije, lijepili su plakate s Đinđićevom slikom i tekstom “Strani agent – ne državni heroj”, podsjećajući na ono što su današnji Evropljani onomad pričali o Đinđiću.

Obilježavanje desetogodišnjice podsjetilo je i na činjenicu da ni do danas nije rasvijetljena tzv. politička pozadina atentata na premijera. Kažnjeni su atentatori, pripadnici zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije, kao i “poduzimač” Milorad Ulemek Legija, ali još se ne zna tko je iz političkog života eventualno bio naručitelj eliminacije premijera, koji je imao drugačiju viziju Srbije nego što je ona bila i što jest. Nijedna enigma se nije pomaknula s mrtve točke: u tijeku je suđenje za oružanu pobunu JSO-a krajem 2001. godine, gdje je Legija također prvooptuženi, ali Specijalno tužiteljstvo za organizirani kriminal ni ovaj put nije ispitalo sve one koji su, iz tadašnje vlasti, podupirali i odobravali tu pobunu, tako da teško da će se tim suđenjem nešto dobiti. Sve kaznene prijave – ni postupka za oružanu pobunu, uostalom, ne bi bez njih bilo – koje je u ime majke i sestre ubijenog premijera podnosio odvjetnik Srđa Popović, još stoje i skupljaju prašinu po tužilačkim ladicama.

A prostora je bilo; upravo je izašla knjiga “Otmice zemunskog klana” Mile Novakovića, načelnika Uprave kriminalističke policije za vrijeme Đinđićeve vlade i sve do dolaska Vojislava Koštunice na vlast. I on i Boro Banjac, načelnik Uprave za borbu protiv organiziranog kriminala, ovih su dana, gostujući u TV emisijama, podsjetili na činjenicu da je u okviru akcije “Poskok”, uoči atentata, sve bilo spremno za uhićenje pripadnika kriminalnog zemunskog klana; u to je vrijeme već bila potpisana izjava svjedoka-suradnika Ljubiše Buhe Čumeta o svim njihovim kriminalnim poslovima. Ne treba posebno naglašavati da je Koštuničina vlast smijenila i Banjca i Novakovića (i još mnoge iz MUP-a koji su sudjelovali u akciji “Sablja” nakon atentata), i to u trenutku kada je sve bilo spremno za uhićenje tada (u ljeto 2004.) odbjeglog, a potom svjedoka-suradnika Dejana Milenkovića Bagzija u Grčkoj.

“Pogledajte u budućnost, tamo u budućnosti srest ćemo se vi i ja. A ja imam namjeru da živim u toj budućnosti”, izjava je Zorana Đinđića koju su ovih dana mnogi ponovili. Čini se da – sudeći po “Šetnji za Zorana” – ima podosta onih koji oko budućnosti, usprkos propuštenim godinama, još gaje nade.