Redovito javno onečišćenje

Prvo je Zdravko Mamić nasrnuo na ministra Željka Jovanovića i Srbe uopće, zatim Ruža Tomašić na sve koji nisu Hrvati, a onda je grupa mladih ljudi iz Kistanja presrela malo manju grupu malo mlađih ljudi iz manastira Krka i svojski ih premlatila… Ili se prvo narodu dogodila Tomašić? Svejedno, jer zlo nisu započeli ni ona ni Mamić, nažalost.

Većina medija i uopće javnih govornika na temu pojačanog nacionalističkog orgijanja Hrvatskom posljednjih dana, uporno i nimalo slučajno izdvaja taj aktualni sindrom od njegova društvenog i povijesnog konteksta koji ovdje cvate, brat bratu, 20 i koju godinu. Zato bismo u razmatranju toga što se upravo desilo, morali najprije uzeti u obzir da se nije desilo ama baš ništa novo.

No, ako baš inzistiramo na utvrđivanju neke mijene, onda kao novost možemo istaknuti nešto drukčiju reakciju državne vlasti. Policija je uredno pritvorila Dinamova izvršnog predsjednika čim se javno onečistio, i nakratko je svakog normalnog promatrača dnevnih zbivanja morao spopasti osjećaj da se nalazi negdje drugdje, u nekoj ljepšoj društvenoj priči, gdje se ljudima ne prebrojavaju leukociti i eritrociti. A naš premijer, socijaldemokrat Zoran Milanović, odjednom je pokazao nepatvorenu strast – čak i višak iste – u obrani nečeg što nisu partikularne, već univerzalne vrijednosti.

Zbunjenost novonastalim odnosima potrajala je neko vrijeme, pa su iz Dinama poslali mišljenje u kojem bivši oberdenuncijant s Hrvatske radiotelevizije, sadašnji klupski glasnogovornik Tomislav Marčinko, potvrđuje šefova trogloditska stajališta, pitajući se kako bi to bilo da je npr. njemački ministar obrazovanja ili obrane – Francuz… Uto se Ruža Tomašić počela izvlačiti, pozivajući se na Milanovićevo neprecizno citiranje njezinih riječi. Ona, kao, nije mislila na Srbe, dok je spominjala goste u Hrvatskoj. Nije mislila ni na neku treću naciju, nego upravo na Hrvate, ali one kojima nije dobro u Hrvatskoj, i tako dalje, i tome bliže. Ubrzo su se počeli samodemantirati i Mamić i Marčinko, e da bi na kraju virus naknadne pameti preskočio žicu i zbrisao u grad.

U pravedničkoj nakani da dokaže vlastitu generalnu čovjekoljubivost, Mamić tek što nije poimence nabrojao sve svoje brojne prijatelje srpske nacionalnosti, uz one kojima je samo, recimo, majka Srpkinja. No, taj nas je tipus ionako naviknuo da uvijek iznova očekujemo njegove retoričke skokove u vlastiti trbuh. Pitanje je što da radimo s Milanovićem, koji se pridružio rearanžiranju već izgovorenog, i tako dospio u žalosnu poziciju da se ispričava za ono što mu se post festum više neće činiti dovoljno politički mudrim.

Premijer je u jednome momentu, naime, doprinio uobičajenom pometanju neraščišćenih odnosa pod tepih, a skloni smo vjerovati da je baš ta navada s područja međunacionalnih relacija i također demokratizacije društva, žarište iz kojeg probijaju gadosti opisane na početku ovog teksta. Zoran Milanović spomenuo je građanski rat, u kontekstu primjera iz finske povijesti za kojim je posegnuo, ali tako da je bilo veoma jasno kako misli na Hrvatsku novog doba. Hrvatsku s početka devedesetih godina 20. stoljeća, da preciziramo. Zatim su iz pojedinih braniteljskih udruga i sa sličnih politikantskih adresa osuli drvlje i kamenje po njemu, tražeći ga ispriku i ostavku. Na to je Milanović počeo mucati da nije mislio to i tako, nego nešto drugo…

O tome da se u Hrvatskoj onomad vodio paralelno građanski rat i vanjska agresija, i da jedno nipošto ne isključuje drugo, već smo u ovim novinama pisali. Primjera takve hibridizacije po svijetu ima mnogo već u prošlom stoljeću. Ali, bitno je uočiti da se negiranjem činjenice građanskog rata u Hrvatskoj, negiraju prvenstveno građanska prava – kao i ono na političko nezadovoljstvo, a ne samo oružanu pobunu – čitavom jednom domaćem etnosu, s kojim potom nekadašnja kanadska policajka Ruža Tomašić, posve dosljedno, ne zna što da čini i gdje da ga svrsta… Svakako van Hrvatske, to je bar logično, a ne valjda i dalje u njoj, pa da opet iznutra budu vanjski agresor.

O građanskom ratu s elementima vanjske agresije pisao je u “Vjesniku” prije 12 godina Nikola Visković, jedan od naših sugovornika uz ovaj tekst, a pod naslovom “Domovinski rat kao građanski”. On će se složiti i s dojmom da je Milanović ovom zgodom ustuknuo, da mu je prvo izletjelo određeno razmišljanje, a naknadno se pokajao. Posrijedi je kolektivno potisnuti materijal, dakle, koji pojedinac – makar bio i premijer, ili čak pogotovo tad – nema pravo javno provjetriti, propitati ga, staviti na kušnju, nego se o tome može izlanuti jedino omaškom koju slijedi demanti. Uočavamo nadalje kako je pitanje karaktera rata po tome delikatnom kriteriju zatureno negdje u podrumima nacionalne nesvijesti prije negoli je oficijelna znanost uvjerljivo izrekla svoj nepristrani pravorijek, bit će stoga da se Vlasi ne dosjete.

Dok se tako javno i očekivano lažemo na strateškoj te historijskoj ravni, nije čudno što nam i obrazovni sistem i gro medijske scene pronose neistinu na dnevnoj bazi, o Hrvatima i Srbima, radnicima i poduzetnicima, muškarcima i ženama, svećenstvu i pastvi, partizanima i ustašama… Ako se Milanoviću lakše oportuno skloniti u laž, onda kad progovori nekontroliranom istinoljubivošću o narodu prvom i drugom, kako da jedan Mamić ne pljune njegova ministra za isti račun? I onda, kad stup ovog veleposjednički organiziranog društva, koji se odaziva na ime Zdravko Mamić i koji nesmetano pustoši zagrebački gradski proračun zbog svoje privatne zarade, dakle, kad se taj stup obruši na Srbe koji su nam, eto, već i vladu preuzeli, kako da se Hrvati iz Kistanja ne okome na pravoslavne bogoslove koji su im baš idealno pri ruci? I sad se tome čudimo, kao da su mladi Kistanjani u školi dobivali dobre ocjene za primjere suprotnog ponašanja.

Ako kolumnist “Večernjeg lista” Zvonimir Despot povodom događaja posljednjih dana nesmetano ponavlja staru laž da su “Novosti” svojevremeno objavile naslovnicu s naslovom “Olujom do mira” i slikom vojnika koji siše krv nekoj djevojci, zašto bi bilo toliko čudno što Hrvatska televizija naziva mlađahnu bagru iz Kistanja – Janjevci? Iz podteksta takvog imenovanja vire dvije teze: da nije riječ o pravim Hrvatima, i da Hrvati u pravilu – a možda i apsolutno – ne čine slične, pa, nepodopštine. Jer, dobro je za prigodne alibije imati neke polutane, nekakav rezervni skup samih sebe s greškom.

Neophodna državna regulacija medijskog prostora ne može se provoditi mjestimično i povremeno, niti klijentelističkim fiskalnim intervencijama Ministarstva financija, o čemu smo pisali u prošlom broju. Ukoliko se preskače sistematična medijska politika, utoliko ima više šanse za nesporazume s ulogom medija u društvu, pogotovo onih javnih među njima. Onih koji se s premijerom još ne bi konfrontirali oko pitanja pogubne monetarne politike ili privatizacije velikih javnih sustava, dok izgaraju oko Mamića i Janjevaca… Ili, stavljeno u međunacionalni te nacionalistički kontekst Hrvatske danas: ono što ćemo u petak, na dan izlaska ovih novina na kioske, posve izvjesno čuti s tribina maksimirskog stadiona, tokom navodno povijesne utakmice između Hrvatske i Srbije, neće biti nikakva samonikla pojava, nego produkt rada (i) HRT-a.

Prijenosi gromoglasnih ustaških doskočica i poskočica u direktnim TV prijenosima s hrvatskih stadiona bili su redovito praćeni šutnjom sportskih komentatora, i zato nije red sada isključivo Mamića pozivati na red. Močvara hrvatskog nogometa koju se Željko Jovanović zarekao isušiti nije originalno potekla iz Maksimira, nego iz viših centara moći, političke i ekonomske i medijske. A zamjena teza i svođenje problema na puko silničko divljaštvo samo ide mamićima na ruku, održavajući postojeće kvarno stanje stvari i prikrivajući realne odnose nagurane iza posvećenih nacionalnih simbola.

Visković: Ekonomija i etnička mržnja

Nikola Visković, umirovljeni profesor prava i nevladin aktivist:

– Protućirilične demonstracije, nastupi Tomislava Karamarka, Zdravka Mamića, Ruže Tomašić, zlodjela huligana iz Kistanja i razni slični događaji mogu iznenaditi samo naivne optimiste. Jer, za posljednjih 15 godina političko stanje u zemlji nije se bitno promijenilo. Jedan dio stanovništva ostao je normalan, kakav je i bio, a drugi dio ostaje i još se nadalje odgaja u etničkoj mržnji, što se odnosi i na starije i na mlađe. Ekonomske nevolje to samo učvršćuju i pogoršavaju. Pravni sistem ne sprečava da nacionalistički oboljeli ljudi dođu na upraviteljska mjesta. Škola i mediji nisu postali mjesta širenja građanske kulture. U svemu tome trebalo bi očekivati veću pomoć Europske unije, koja je prebrzo skinula nadzor nad nama, no i ona je obuzeta svojim preteškim problemima, sve dublje podijeljena na bezobraznu bogatašku manjinu i osiromašenu, nezaposlenu, očajnu većinu koja, na sreću, počinje tražiti izlaze i u pobunama poput onih s pokretom Beppea Grilla.

Iluzija je misliti da se ovako usitnjene, osiromašene i primitivizirane Hrvatska, Srbija i ostale naše državice – sedam ridikuloznih balkanskih patuljaka – mogu same iskobeljati iz govana u koja su se tako radosno uvalile. Ali Europa i druge velike sile, konzervativne i birokratizirane kakve jesu, ne pokazuju sposobnost za radikalne ekonomsko-političke promjene koje traže i čine sasvim mogućim suvremena kultura i tehnologija. A među tim promjenama su, u prvom redu, likvidacija svjetskog sistema financijaškog parazitizma, otpis dijela državnih dugova, nova ekološka ekonomija, razoružanje i pravedno ujednačavanje svih dohodaka.

Mesić: Kad prestane sloboda govora

– Svatko, tko je pratio postupni, ali stalni i sve agresivniji nastup desnice, i to one nacional-šovinističke, u posljednjih nekoliko godina, morao je znati da je samo pitanje vremena kada će doći do nemilih događaja kakvima svjedočimo posljednjih dana. Nacionalizam čija podloga nije “volim svoje”, nego “mrzim tuđe” iz dana u dan širio je prostor svojega djelovanja, a bez adekvatnog odgovora. I zato se sada nitko nema pravo čuditi onome što se događa. Sve je to logična posljedica meni potpuno nerazumljive i neprihvatljive tolerancije prema apologetima neoustaštva, odnosno neofašizma. Svačija sloboda govora, a pogotovo djelovanja prestaje na onoj točki na kojoj se ugrožava bilo čija sloboda, ravnopravnost, pa i život. U ovome slučaju to se prvenstveno odnosi na one koje u pravilu označavamo kao “druge i drugačije” – po bilo kojoj osnovi.

U atmosferi općeg urušavanja temeljnih normi civiliziranog ponašanja, poseban je fenomen u Hrvatskoj što se kao nositelji takvih skandaloznih, nedemokratskih i neevropskih poteza u pravilu javljaju osobe koje bi se najlakše moglo svrstati u redove tzv. polusvijeta. Izraz “kriminalni milje” svjesno izbjegavam. Pa je onda njihovo zaklinjanje u “nacionalne svetinje” još diskutabilnije, nego što bi bilo već i samo zbog metoda koje primjenjuju.

Država mora reagirati bez oklijevanja, odlučno i svim pravnim sredstvima, ne ostavljajući nimalo mjesta sumnji kakva je naša državna politika.