Roman Simić Bodrožić: Želim minirati ravnodušnost

Pisac i urednik Roman Simić Bodrožić upravo je objavio svoju treću zbirku priča “Nahrani me”, što je i neposredni povod ovom razgovoru.

Vaše priče malo koga ostavljaju ravnodušnim, no što vas ostavlja ravnodušnim – u literaturi i u životu?

Ponekad mi se čini da je i za čitatelja i za pisca ravnodušnost jedini žalosni kraj teksta, da svi drugi scenariji vode nekom, kakvom-takvom hepiendu. Ne znam je li tako i u životu, funkcionira li analogija i tko bi ondje bio pisac a tko čitatelj, ali često pomislim da je slično. Svi mi nosimo slijepe pjege svojih ravnodušnosti, baš kao i zastave svojih osjetljivosti, i važno je da ih nešto učini vidljivima, pa makar to bio i književni tekst. Možda to ima veze i s godinama, ali kad čitam, sve više želim da me pročitano promijeni, učini osjetljivijim, da mi izmijeni svijet u kojem živim. To isto želim i dok pišem. Bez vatrometa, bez masovnih scena, bez nabrijane akcije, bez efektne kamere iz ruke. Do onoga što osjećam slijepom pjegom društva dolazim, zapravo, suprotnim putem – usporavanjem, smanjivanjem brzine, zavirivanjem u ono pored čega prečesto prolazimo ne osvrćući se, u ono što nazivamo običnim: u naše odnose. A tu stvari možeš mijenjati, vjerujem, jedino osjećajući i čineći da drugi osjećaju. I možda me baš to i gura u književnost: minirati ravnodušnost u sebi i u drugima osjećajem, trnom ni velikim ni malim, ali koji te podsjeti tko si.

Književnost je kolateralna žrtva

Dakle, centar vaših priča je čovjek u odnosu. Tematizirate i roditeljstvo. Mislite li da autor tekstom može raditi stvarnu transakciju prema čitatelju ako sam nije involviran u životnost, stvarniju stvarnost priče koju priča?

Mislim da može. Jedan od poželjnih talenata za pisca svakako je i dar empatije. Moje zanimanje za roditeljstvo, baš kao i za ljubavni/ljubavnički odnos, brak, društvo, rat/poraće, zasniva se na nekom osobnom iskustvu, ali daleko od toga da je sve što je unutra moje, ispričano jezikom biografije/faktografije. Takvim ga jedino moram osjećati. Rekao bih da je piscu s proživljenim iskustvom dopušteno, pa i preporučeno činiti što god mu drago: distorzirati ga, pojačavati, stišavati, montirati, nadopunjavati… Propuštati ga kroz sve one filtre kojih nam ne nedostaje naprosto zato jer smo ljudi; obrađivati ga ljubavlju, strahom, sjećanjem/zaboravom… I to je sva “stvarna stvarnost” koja je potrebna piscu. Naravno, ako je dobar i ako mu je stalo. Roditeljstvo je u ovoj knjizi provodna nit, ali i tek jedna od niti; ako je kralježnica, onda to nipošto nije zbog motiva ili eksploatacije nekog tipa iskustva, nego zbog onog klupka živaca, zbog onih nafrljenih, pomaknutih osjećaja koji izobličuju, mijenjaju, prekrajaju i nas i svijet u kojem živimo.

Možete li ocijeniti stanje i “cijenu” kratke priče, poezije i drame u današnjoj Hrvatskoj?

Možda “cijena” i nije riječ s kojom je najlakše započeti razgovor o prozi, poeziji i drami; ne zato što to ne bismo trebali moći nego zato to znači krenuti iz negativnog, iz nekog minusa, rupe, depresije. Radim kao urednik i poznato mi je kako ta rupa izgleda i s druge strane, ista je. I kao društvo u toj smo rupi, književnost se ponekad čini kao kolateralna žrtva; kukati nad jadima kulture u zemlji gdje ljudi nemaju za kruh, nekome sa strane može se činiti prenemaganjem, kao da s broda koji tone spašavaš pudlicu. Ali prava je istina da ne postoji ta pozicija “sa strane”, da smo svi unutra, makar to i ne znali/ne prihvaćali. Što se “proizvođača” tiče, osim nekoliko časnih iznimki, u Hrvatskoj se od književnosti ne može živjeti, a možda se nikada neće ni moći. No to ne znači da je treba pustiti da skapava. Što se tiče “korisnika”, odumiru brže nego Hrvati i bilo bi lijepo vidjeti da netko mari. Ono što u međuvremenu, u oba sektora, možemo jest pisati, izvoditi, čitati… I pokušavati to raditi što bolje i sa što više srca.

Nanosi koji se ne mogu oljuštiti

Kreativni ste direktor Festivala europske kratke priče. Kako gledate na festivalsku kulturu kojoj svjedočimo, posebice u Zagrebu? Što su interesi književnih festivala osim promocije (dosad uglavnom jakih izdavačkih kuća) i mogu li postojati bez financijske podrške Ministarstva kulture i Grada Zagreba?

Mislim da Zagreb ima više odličnih festivala različitih umjetnosti, različitih formata, različitih dosega i ciljeva – neka su područja pokrivena bolje od drugih, ali scena je živa. Književni festivali organizmi su koji žive od istih tvari kao i njihovi kazališni, filmski, glazbeni i ini rođaci: jedino im je klima, možda, manje sklona. Isti im je i cilj, a to je izvrsnost. Festival koji služi bilo komu i bilo čemu osim zajednici u kojoj djeluje, propada. To se brzo namiriše. S druge strane, to nipošto nije zagovor autizma; promašaj bi bio raditi književni festival, a ne biti svjestan toga da postoje čitatelji, pisci, nakladnici, knjižari… Tek s njima u suradnji, sa svima koji se bore za to malo prostora, stvar doista ima smisla. Što se Festivala europske kratke priče tiče, prostora ima, itekako. A razmišljati o slobodnom tržištu na festivalskoj sceni u Hrvatskoj naprosto nije realno. S fondovima EU-a stvari postaju nešto lakše, ali to je tek manji dio priče; da, treba težiti financijskoj neovisnosti i ona je jedan od preduvjeta kreativne slobode, ali bez pomoći Ministarstva kulture i Grada Zagreba, iskreno, ne bismo mogli djelovati kao Festival. Svake godine, već punih dvanaest, činimo sve da dokažemo kako smo tu pomoć zaslužili.

Volite li govoriti o svom spisateljskom “procesu”, što vam on znači i koliko je konačan, egzaktan? Mijenja li se to s vremenom?

Da, volim govoriti o razrješenjima – o onom trenutku kad se pojedina priča sklopi, sastavi gotovo na razini anegdote, kad svaku znaš po nekom njezinom predživotu, rastu; kad se prisjećaš muke i znoja i toga kako se kalio čelik. Priznajem, ima u tome nekog trijumfalizma, možda i ekshibicionizma. Jer, završene priče su završene, ne grizu, osim da te podsjete da su žive. A baš to mi je i važno: da ostanu žive, da se ne grade na jednom osjećaju/ideji, nego na čvoru osjećaja/ideja, da počivaju na drami koja je nekad samo pogled, samo rečenica, samo slika – na nečemu što te presiječe i što je toliko uporno da ga se ne možeš osloboditi. Da je u njima toliko nanosa da se ne mogu svi oljuštiti, usprkos svoj mojoj spisateljskoj sporosti i mučaljivosti.