Šup-karta za Peru

Napori široke društvene fronte koja se prošle godine upela kako bi se dvije turske državljanke, jedna studentska aktivistkinja, a druga novinarka, spasile od izručenja svojoj matičnoj državi, stvorili su nakon uspjeha te kampanje dojam da Hrvatska ipak nije toliko nepravedna i nesređena zemlja koliko se to počesto može činiti samim njezinim žiteljima. No jedan aktualni slučaj, o kojem smo obaviješteni iz zagrebačkog Centra za mirovne studije, uspješno anulira takav jednokratni pozitivan dojam.

Darius Povilaitis, litvansko-panamski poduzetnik, uhapšen je u Splitu prije nepune dvije godine, temeljem peruanskog međunarodnog zahtjeva za izručenje. Na teret mu je stavljena trgovina drogom i premda je tvrdio da s tim nema veze, otpočetka se činilo da ne može izbjeći skori prekooceanski let pod pratnjom. Čim je zatvoren na Bilicama, izvjesni sudac Županijskog suda u Splitu ustvrdio je kako njegov identitet odgovara identitetu tražene osobe i čak je tome u prilog naveo usporedbu s otiscima prstiju koji su stigli iz Litve.

Ovdje posebno treba dodati te istaknuti da je ime suca – Slavko Lozina. Tako će biti makar donekle jasna bizarna svinjarija koja se ovom prilikom događa pod kapom hrvatskog pravosuđa. Taj prvi među našim rolandima freislerima, naime, nije se ni ovaj put mnogo osvrtao na činjenice, poput one da litvanskom namjerniku nije bilo osigurano zakonski garantirano upoznavanje sa spisom na jeziku koji razumije.

Tako je nekako započeo udes Dariusa Povilaitisa na splitskim Bilicama, a nastavlja se i dan-danas, u iščekivanju neizvjesne ministarske odluke o izručenju. Julia Abakumova, supruga Dariusa Povilaitisa koju smo kontaktirali, napisala nam je – opisujući peruanske zatvore u koje su Lozina i drugovi naumili poslati njezina muža – da tamošnji uvjeti “nisu dobri kao na Bilicama”. I to upravo dok mi po hrvatskim medijima čitamo kako na Bilicama vlada prilično rasulo. Ali da skratimo, zatvori u Peruu uopće nisu iz te kategorije. Oni se često u svijetu, naime, ističu kao primjer užasa iz kojeg se ne izlazi lako niti u zašivenoj vreći.

Poslije odbacivanja svih prigovora Povilaitisovih branitelja, odvjetnika Jadranke Sloković i Anta Nobila, jedina nada za Litvanca ostaje baš ta notorna činjenica i očekivanje da ga Hrvatska neće izručiti u gotovo sigurnu smrt. To se ni po zakonu ne bi smjelo, no sada o tome pojedinačnom slučaju odlučuje isključivo ministar pravosuđa Orsat Miljenić.

Pogledajmo u kakvim su istražnim okolnostima, međutim, splitski Županijski sud i potom Vrhovni sud odlučili da je Povilaitis zaista taj narkotrafikant što ga traži država Peru. U jednom od prigovora njegovih branitelja stoji kako nije zanemariva razlika između opisa u potjernici i onoga što je ustanovljeno izravnim pregledom osumnjičenika u Hrvatskoj. Traži se muškarac visok između 160 i 180 centimetara, s izraženim smetnjama u hodu. Darius Povilaitis visok je pak 196 centimetara, a nema nikakvih smetnji u hodu. Pritom iz Perua nisu stigli nikakvi izravniji dokazi, kamoli otisci prstiju. Slavko je Lozina, s druge strane, već na početku čitave ove mučne procedure ustanovio da se Povilaitisovi otisci prstiju slažu s onima koje je Hrvatska dobila od Litve. Branitelji nisu dobili na uvid vještačenje kojim je to utvrđeno, iako su ga tražili više puta, a Vrhovni sud je svejedno prihvatio nalaz.

“Pregažene su razne činjenice, samo da ga se šutne iz Hrvatske”, izjavio je Anto Nobilo za “Novosti”, “jer očito postoji tendencija da se pošto-poto riješimo svakoga koga možemo, u svim sličnim situacijama. Nije mi jasno kuda se time kreće Hrvatska, i to na pragu Europske unije, ali se bojim da ovo ide prema ozbiljnom kršenju ljudskih prava. Više od toga nema smisla ponavljati, sudovi su rekli svoje, nadajmo se razumijevanju ministra.”

Njegova suradnica Jadranka Sloković dodala je kako je riječ o potpunom kaosu od procedure, naročito s obzirom na to da se i od obrane i od suda traži da naprosto vjeruju policijskoj tvrdnji o podudarnim otiscima prstiju. Sud je laka srca povjerovao, a obrana u tome vidi samo još jedan pokazatelj nekvalitete dokaznog, tj. identifikacijskog postupka. “Drugim riječima, Povilaitisu nije dokazano ništa, sve je apsolutno neprovjerljivo, pa to mogu nazvati jednostavno skandaloznim, a pritom je život tog čovjeka ugrožen”, rekla nam je odvjetnica.

Na njihovoj i Povilaitisovoj strani donekle ipak stoji loš pravosudni odnos Hrvatske s Peruom, u kojem nema dosad potvrđene tzv. uzajamnosti. Ne tako davno, Peru je više puta odbio Hrvatskoj izručiti njezina državljanina Slobodana Kašića, koji je prije petnaestak godina ovdje osuđen u odsutnosti na 13 godina zatvora zbog krijumčarenja 557 kilograma kokaina. Ali dok je Peru možda našao određene razloge da ne izruči Kašića, Hrvatska zasad ne nalazi motiv da Povilaitisa pusti na slobodu.

O samom Dariusu Povilaitisu inače baš i ne znamo puno. Julia Abakumova napisala nam je u e-mailu da su se u Panami njih dvoje bavili razvojem GIS-sistema i online-karte, a projekt je dostupan na web-adresi www.sigpanama.com. U Splitu se Povilaitis navodno upustio u razvoj projekta oglašavanja na velikim uličnim ekranima, no uto ga je stigao zahtjev za izručenjem. Nije nam poznato tko su bili njegovi domaći partneri i jesu li možda oni sudjelovali u nastavku radnje.

Julia Abakumova spomenula nam je i prijetnje koje je primala u Panami nakon hapšenja njezina supruga u Hrvatskoj. Nekome je, prema njezinim riječima, itekako stalo da ga ona ne podrži i da ga se pošalje u Peru; kako u Panami tako i Hrvatskoj. Ne samo Slavku Lozini i njegovim kolegama, dakle. Ali taj nas se dio ionako ne tiče. Hrvatska jednostavno ne bi smjela na opisani način uništiti ničiji život, pa imao on novca za skupe odvjetnike ili ga mi sami morali braniti od samih sebe i od drugih.